BOLONJSKI PROCES NA SVEUČILIŠTU U BRISTOLU

-----------------------------------------------------------------------------------------------------

U okviru Tempus projekta Moving ahead with the Bologna Process in Croatia, UM_JEP -18094-2003, u razdoblju između 9. i 13. travnja 2005. godine, Sveučilište u Bristolu posjetila je skupina hrvatskih sudionika i sudionica aktivnih u implementaciji Bolonjskog procesa (Ana Ružička, voditeljica Ureda za međunarodnu suradnju Sveučilišta u Zagrebu, koja je ujedno i koordinatorica projekta; Lorna Dubac, nedavno zadužena za upravnu uspostavu ureda za osiguranje kvalitete na Sveučilištu u Osijeku; prodekan Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Bojan Baletić; te predstojnik Odsjeka za dizajn vizualnih komunikacija Sveučilišta u Splitu Mirko Petrić).

 

Svrha posjeta /site visit/ bila je upoznavanje s organizacijom međunarodne suradnje i drugim elementima Bolonjskog procesa na sveučilištu koje je europski partner /grant applicant institution/ Tempus projekta u okviru kojega se posjet odvijao.

 

Program  posjeta, uz uvažavanje iskazanih interesa hrvatskih sudionica i sudionika, priredila je Annemieke Waite, voditeljica Europskog ureda /European Office/ Sveučilišta u Bristolu. Domaćin posjeta bio je još Timothy L. Jones, ravnatelj službe Međunarodnih odnosa /International Affairs/. Posjet je tehnički organizirala Ri'Anna Stueber iz Međunarodnog centra /International Center/.

 

Uz spomenute, u raspravama koje su se vodile tijekom posjeta sudjelovala je i koordinatorica Socrates/Erasmus programa u Europskom uredu Beverly Poling, službenica ureda za razvoj kvalitete nastave /Teaching Support Unit/ Jo Strong, predsjednik studentske udruge Jerrold Bennet, te predsjednik radne grupe za provedbu Bolonjskog procesa /Bologna Working Group/ Neville Morley. U raspravu se kratko ukljućila i  Gill Clarke, ravnateljica tima za potporu kvaliteti nastave /Teaching Support Unit/.

 

Bilješke koje slijede prate kronološki tijek rasprava vođenih tijekom posjeta, koji je - nakon početnih izlaganja - uskoro poprimio oblik intenzivne razmjene pitanja i odgovora /Q&A/. Kao član Povjerenstva za ECTS Sveučilišta u Splitu, tijekom posjeta nastojao sam doznati što više o temama koje su na web siteu Povjerenstva istaknute kao teme od osobitog interesa za buduću implementaciju ECTS-a na Sveučilištu. Prenosim, međutim, detaljno i obavijesti o drugim temama koje su se tijekom rasprave nametnule kao važne za obje strane, a za koje sam uvjeren da će biti od koristi svima zainteresiranima za Bolonjski proces.

 

Nakon izvješća o raspravama vođenim u Bristolu prilažem i prijevod materijala razmatranih na skupu, koji se tiču studentske pokretljivosti i osiguranja kvalitete. Također prilažem i linkove na web stranice Sveučilišta u Bristolu, na kojima se spomenute teme mogu detaljno proučiti, te skeniran suplement diplomi razvijen za potrebe irskih sveučilišta (služi kao model Sveučilištu u Bristolu, na kojem je formular suplementa još u fazi pripreme).

 

Izvješće priredio: Mirko Petrić (Sveučilište u Splitu)

-----------------------------------------------------------------------------------------------------

 

11.04.2005.

 

Uvodnu riječ održao je ravnatelj službe Međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Bristolu Timothy L. Jones.

 

Govoreći o prostorijama u kojima je sastanak održan, rekao je da su one udaljene desetak minuta hoda od sveučilišnog kampusa, te ih stoga studenti i studentice ne posjećuju u mjeri u kojoj bi to osoblje ureda željelo. Kad je zgrada u kojoj je Međunarodni centar smješten izgrađena, bila je najveća zgrada neke studentske udruge u Velikoj Britaniji. Sada se osoblje Centra nada premještaju na drugo mjesto.

 

Dužnosti gospodina Jonesa, kao ravnatelja Međunarodnih odnosa uključuju (redoslijedom kojim su navedeni na službenom opisu radnog mjesta na web stranicama Sveučilišta):

 

▪ sudjelovanje u formuliranju i provođenju međunarodne strategije Sveučilišta u Bristolu

▪ rad na održavanju ugovora o suradnji s drugim sveučilištima i savjeti u tom području

▪ organizacija posjeta međunarodnih delegacija Sveučilištu u Bristolu

▪  rad u svojstvu predstavnika Sveučilišta u Bristolu (u ime Prorektora - tj. Vice-Chancellora) u Coimbra skupini europskih sveučilišta

▪ koordinacija aktivnosti Worldwide Universities Network unutar Sveučilišta u Bristolu

▪ pomoć dekanu Medicinskog fakulteta u koordinaciju tematske mreže za obrazovanje u području medicine u Europi (MEDINE)

 

Europski ured, koji vodi Annemieke Waite, pokriva sljedeća područja rada u međunarodnoj razmjeni:

 

▪ prima i šalje studente i studentice na razmjene u okviru programa SOCRATES/ERASMUS 

▪ osigurava pronaaženje mjesta za radnu praksu za studente i studentice stranih jezika u okviru programa Leonardo da Vinci

▪ služi kao mjesto kontakta s europskim ustanovama kroz mreže kao što su Coimbra Group,  EUA (European University Association) i Universities UK

▪ obavještava osoblje Sveučilišta u Bristolu o mogućnostima financiranja kroz programe Europske unije za obrazovanje i stručno usavršavanje

▪ savjetuje upravu Sveučilišta o politici EU u područjima povezanim s obrazovanjem i stručnim usavršavanjem

▪ uloga Europskog ureda je i diseminacija informacija i savjetovanje o Bolonjskom procesu

 

Web stranice ravnatelja Međunarodnih odnosa i Europskog ureda, na kojima se mogu pronaći linkovi na ustanove povezane s njihovim djelokrugom rada i drugi potrebni podaci (iznosi sredstava dobijenih kroz programe EU, vodiči za studente i studentice u razmjeni) nalaze se na:

 

http://www.bris.ac.uk/internationalcentre/collaboration/

http://www.bris.ac.uk/internationalcentre/europe

 

Ukupna (financijska) vrijednost projekata koje u ovom trenutku financira EU na Sveučilištu u Bristolu iznosi 2.604.645 britanskih funti.

 

Specifikaciju po projektima vidjeti na linku: http://www.bris.ac.uk/internationalcentre/europe/projects/current

 

Sudjelovanje ureda u studentskoj pokretljivosti

 

Sveučilište u Bristolu, u okviru službeno organiziranih razmjena, godišnje prihvaća 300 studenata i studentica iz inozemstva, a u inozemstvo šalje 250 studenata i studentica Sveučilišta u Bristolu.

U okviru programa LEONARDO, namijenjenog stručnom usavršavanju, Ured godišnje nalazi praksu (posao) za 60 do 70 studenata i studentica (uglavnom studenata i studentica) u kontinentalnoj Europi.

 

Uz programe Socrates i Erasmus  

( http://www.bris.ac.uk/internationalcentre/europe/projects/socrates),

te Leonardo da Vinci (http://www.bris.ac.uk/internationalcentre/europe/projects/leonardo),

ured također koordinira i druge europske projekte u području obrazovanja

(http://www.bris.ac.uk/internationalcentre/europe/projects),

ali također i projekte koji se odnose na Sjevernu Ameriku i Afriku.

 

Međunarodni ured /International Center, uključujući European Office/ bavi se takvim projektima ako se ne odnose na znanstvena istraživanja /research/. Za tu problematiku postoji zaseban ured:

http://www.bris.ac.uk/research/funding/

 

Međunarodni ured bavi se samo problematikom vezanom uz obrazovanje.

 

U uredu je zaposleno 6 osoba (uključujući Annemieke Waite, kao voditeljicu Europskog ureda).

 

Uskoro se očekuje proširenje ureda, jer će početi provoditi poslove vezane uz novi program o etičkim temama u području medicinske naobrazbe, za koji će se otvoriti novo radno mjesto.

 

3 osobe bave se uglavnom sekretarskim/administrativnim poslovima.

 

Opseg aktivnosti raste, svi su u uredu zaposleni. Timothy Jones u šali je rekao da je ured možda "previše uspješan". /"You've been oversuccessful!"/

 

No, šalu na stranu, rastući opseg aktivnosti je znak da sveučilište ima kvalitetne projekte. Riječ je o nečemu što zaposlene doživljavaju kao stanovito priznanje, međutim zbog iznimno povećanog opsega posla počinju teško izlaziti na kraj sa svim obvezama.

 

Annemieke Waite bavi se, uz druge dužnosti, i s poslovima povezanim uz Coimbra Group, a Ri'Anna Stueber obavlja i poslove savjetovanja studenata i studentica na razmjeni.

 

Timothy Jones ravnatelj je međunarodnih poslova od 1998. godine.

(Prije toga radio je kao Academic Registrar, odnosno osoba koja u britanskom sustavu vodi proces pridobijanja i upisivanja studenata i studentica na sveučilište. U svojstvu tajnika Senata i Povjerenstva za planiranje i resurse, ta osoba ima dužnost savjetovati i razvijati pristup sveučilišta općenitoj politici upisa i reguliranju iznosa školarine).

 

U to je vrijeme (1998.) uspio postići da bristolski Fakultet medicine uđe u jedan program ECTS partnerstva među sličnim fakultetima, što je u tom vremenu bio jedini takav slučaj na Sveučilištu u Bristolu.

 

/Opaska M.P. - zanimljivo je primijetiti da gospodin Jones o razmjerno nedavnom vremenskom razdoblju - 1998. godini - govori kao o nečemu što se događa "u onom vremenu": stvari su se, u pogledu europske suradnje, i na Sveučilištu u Bristolu brzo razvijale i mijenjale, a taj proces se nastavlja nesmanjenim tempom/.

 

Sveučilište je i prije osnivanja Ureda imalo službe koje su se bavile pribavljanjem viza za strane studente i studentice, kao i ured koji se bavio savjetovanjem u problematici studentskog financiranja studija. Dio aktivnosti bio je međunarodne naravi, ali ne u potpunosti.

 

Neko se vrijeme u Velikoj Britaniji smatralo da je ona i tako i tako ECTS kompatibilna, rekao je gospodin Jones, sada se sve više otkriva da postoji mnogo toga što valja učiniti.

 

Lornu Dubac, iz perspektive njezina zaduženja uspostave rada ureda za osiguranje kvalitete na Sveučilištu u Osijeku, zanimalo je kakvi su standardi osiguranja kvalitete u Bristolu.

 

Annemieke Waite odgovorila je da se upravo uvode standardi /Code of Practice/ koji bi trebali poslužiti za osiguravanje kvalitete u svrhu studentske pokretljivosti.

 

/Sveučilišta u Velikoj Britaniji općenito su među najrazvijenijima u smislu mehanizama za osiguranje kvalitete, o čemu će poslije biti više riječi. Obavijesti koje se ovdje navode povezane su s osiguranjem kvalitete u svrhu mogućnosti stupanja u programe studentske pokretljivosti./

 

Sveučilište u Bristolu upravo je prošlo kroz proces ispitivanja kvalitete u okviru programa Erasmus.

 

Bristol je jedno od pet engleskih sveučilišta koje je dobilo oznaku EU kvalitete u svrhu studentske pokretljivosti.

 

Timothy Jones dodao je da je Sveučilište u Bristolu pokrenuto Kraljevskom poveljom /Royal Charter/ 1909.

 

Ranije je postojao University College, osnovan 1867. godine, a još ranije medicinski college i slične ustanove od kojih je započelo okrupnjavanje u sveučilište.

 

U Velikoj Britaniji inače se sveučilišta dijele na najstarija (Oxford, Cambridge, St. Andrews), zatim takozvana građanska sveučilišta (civic universitites), potom sveučilišta nastala u doba obrazovne ekspanzije u šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća, te konačno sveučilišta nastala nakon 1992. godine.

 

Bristol spada u civic universities.

 

Na čelu Sveučilišta je Chancellor (ekvivalent europskog rektora), što je tek počasna dužnost (glavna dužnost te osobe je da dva puta godišnje, u ranu zimu i ljeto, dodijeliti diplome stečene studijem na sveučilištu).

 

Glavna doista izvršna dužnost je dužnost Vice-Chancellora (prorektora), koji je akademski i upravni voditelj sveučilišta.

 

Trenutno postoje i 3 Pro-Vice-Chancellora (3 pro-prorektora), no broj će se uskoro povećati na 4 pro-prorektora.

 

Na sljedećoj su (nižoj) razini dekani /Deans/(dekan dodiplomskih i dekan poslijediplomskih studija).

 

Zatim slijede predstojnici odsjeka /Heads of Departments/.

 

Registrar je dužnost koja se odnosi na voditelja sveučilišne administracije.

 

Pod njim je niz pridruženih dužnosti: administracija akademskog procesa, odgovornost upravnog vođenja sveučilišta, informatička tehnologija i komunikacijski sustavi.

 

Postoji i dužnost zamjenika /Deputy Registrar/, koji se bavi pridobivanjem studenata i studentica za upis na sveučilište, te niz sličnih funkcija, kao što je i ona ravnatelja Međunarodnih odnosa. Nadređeni Timothyu Jonesu na njegovoj sadašnjoj dužnosti je Academic Registrar.

 

Na Sveučilištu u Bristolu studira 14,5 tisuća studenata i studentica, od čega je 10 tisuća na dodiplomskom studiju /undergraduate studies/.

 

3 tisuće studenata i studentica dolazi iz inozemstva, od toga 2,5 tisuće iz zemalja koje nisu u Europskoj uniji.

 

Zaposlenika i zaposlenica je 1700 (na akademskim poslovima i u njima pridruženim /related/ službama, tj. administraciji). Ove zaposlenike i zaposlenice plaća Sveučilište u Bristolu.

 

Na Sveučilištu u Bristolu još je 1100 osoba zaposleno na akademskim poslovima, ali njihove plaće osiguravaju razne zaklade /charities/ i znanstveni projekti.

 

Omjer broja nastavnika/nastavnika i studenata/studentica u pojednim studijskim programima znatno varira (negdje je veći, negdje manji, nema standarda, nego zavisi o disciplini).

 

Sveučilište je znanstveno usmjereno /research-oriented/, nastavu na dodiplomskoj razini studija često izvode postdiplomanti/postdiplomantice.

 

Sveučilišni Savjet /University Council/ broji trideset članova/članica, i to su većinom osobe koje nisu u akademskim zvanjima, odnosno ne bave se akademskim poslovima.

 

Akademskim poslovima bavi se Senat /Senate/ koji ima 100 članova/članica. Senat odlučuje o akademskim poslovima, a njime predsjedava Vice-Chancellor.

 

Od godine 2006. Sveučilište u Bristolu naplaćivat će veću školarinu za domaće studente i studentice /home students/: 3000 britanskih funti godišnje, za razliku od današnjih 1100 funti. Bit će riječ o svoti koja je ista za sve studije /flat fee /, što je slučaj i sada, samo s nižom svotom.

 

Strani studenti i studentice (iz zemalja izvan EU) plaćaju od 10 tisuća funti (humanističke znanosti, umjetnost) do 21 tisuću funti godišnje (klinička medicina).

 

U današnjim uvjetima, studenti i studentice kroz školarinu snose tek 17% troškova studija, 83% još uvijek pokrivaju porezni obveznici i obveznice.

 

U Europskoj uniji također se puno govori o uvođenju školarine ili povećavanju postojećih školarina.

 

Nedavnim odlukama britanske vlade ukinuta je dosadašnja unificirana cijena školarine od 1100 funti, te ostavljeno na volju sveučilištima da naplaćuju školarinu od 0 do 3000 funti. Čini se da se većina sveučilišta odlučila za maksimalan iznos. Odluka se ne odnosi na Škotsku i Wales, koji su odlučili postupiti drukčije.

 

Sveučilišta će, u određenom omjeru, morati preraspodjeliti sredstva koja steknu naplaćivanjem školarine u obliku stipendija studentima i studenticama.

 

/U Velikoj Britaniji, inače, ne postoje više bilo kakvi oblici državne stipendije, čak ni za studente/studentice slabijeg imovinskog stanja. Od studenata/studentica očekuje se da školarinu i troškove studiranja podmire uzimanjem povoljnog kredita. Kamate su, doduše, vrlo niske, kredit se počinje otplaćivati tek kad diplomanti/diplomantice dosegnu određenu razinu primanja, i to u roku otplaćivanja od 25 godina./

 

Sve dosad rečeno odnosi se na dodiplomski /undergraduate/ studij.

 

Kad je riječ o poslijediplomskom /postgraduate/ studiju, sveučilišta su slobodna naplaćivati koliko žele. Trenutno se iznos obično kreće između 3 i 3,5 tisuće britanskih funti godišnje.

 

Poslijediplomski studij /Master's/ studenti/studentice obično financiraju sami. Vrlo je teško dobiti bilo kakvu financijsku pomoć u tu svrhu, za razliku od doktorskog studija, gdje je stanje posve drukčije. Na razini doktorskog studija može se dobiti financiranje, jer ta razina pretpostavlja sudjelovanje u znanstvenom radu, te buduću znanstvenu karijeru. Razina Master's studija više je namijenjena profesionalnom napretku individualnih studenata/studentica, te se očekuje da oni/one ulože sami u svoje stručno napredovanje.

 

Dužina trajanja studija na dodiplomskoj /undergraduate/ razini, koja završava stupnjem Bachelor je tri godine, poslijediplomska /postgraduate/ razina, koja završava stupnjem Master's, obično traje jednu godinu. (Ovo vrijedi ako su polaznici/polaznice upisani/-e kao redoviti studenti/studentice. Ako pohađaju studij kao izvanredni studenti/studentice, odnosno uz rad /part-time/, dužina studiranja se ma poslijediplomskoj razini se može protegnuti na godinu i pol ili dvije godine.)

Studij medicine traje pet godina (integrirano).

 

U Nizozemskoj, Švedskoj i nekim drugim europskim zemljama, studij na poslijediplomskoj /postgraduate/ razini je još uvijek besplatan. Trenutno ove zemlje pokušavaju uvesti školarinu za strane studente/studentice, no to je na duži rok neodrživo: studij će se, ako na nacionalnoj razini bude besplatan, morati kao takav ponuditi i državljanima/državljankama drugih zemalja u Europskoj Uniji /EU nationals/.

 

Ako bude tako, i ako te zemlje nastave ne naplaćivati studij na poslijediplomskoj razini, školstvo Velike Britanije na ovoj razini naći će se u problemima, jer će britanski studenti/studentice odlaziti u Europu (gdje na ovoj razini studija neće morati plaćati ništa).

 

/Napomena: U terminologiji Bolonjskog procesa, o gore navedenim studijima trebalo bi, naravno, govoriti kao o studijima preddiplomske i diplomske razine. Međutim, ovo izvješće slijedi tijek izlaganja u raspravi u Bristolu, gdje su upotrebljavani termini koji su još uvijek na snazi u britanskom kontekstu./

 

Annemieke Waite spomenula je da su studiji na Master's razini spomenuti kao problem i u izvješću Trends in Higher Education 4, koje još nije objavljeno, ali čiji nacrt gospođa Waite posjeduje. U okviru istraživanja za izvješće, protekle jeseni obavljeni su posjeti na ukupno 46 sveučilišta iz zemalja potpisnica Bolonjske deklaracije. (Iz Hrvatske je bilo uključeno Sveučilište u Splitu. Sveučilište u Bristolu također je sudjelovalo u istraživanju.)

 

Prema nalazima Trends 4, studiji na Master's razini problematični su jer ih u raznim zemljama izvode na različit način.

 

Velik su problem također i iznosi školarine. Kad je riječ o Velikoj Britaniji, pitanje koje se postavlja jest hoće li ona spustiti iznose školarine na europsku razinu, ili će pak ostale zemlje Europske Unije podići školarine na britansku razinu, nakon što shvate da bi se tako moglo zaraditi mnogo novca.

 

Bojan Baletić ustvrdio je da u okolnostima kakve se pojavljuju vidi mnogo potencijala za zemlje poput Slovenije, koje imaju povoljan zemljopisni položaj, kvalitetnu sveučilišnu poduku i niže troškove života nego što je slučaj drugdje u Europi.

 

Ovakvo mišljenje podržala je i Annemieke Waite.

 

Bojan Baletić prikazao je, zatim, kako je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu prethodno postojeći program prilagođen zahtjevima Bolonjskog procesa.

 

Nazočnima sa Sveučilišta u Bristolu činilo se vrlo važnim što je program rađen u stalnoj usporedbi s programima uglednih europskih ustanova u području. Annemieke Waite ustvrdila je da je stalna usporedba s ustanovama u odnosu na koje želite pozicionirati vlastiti program vrlo dobra, između ostaloga stoga što potiče mobilnost. U svakom slučaju, nije dobro restrukturirati programe u izolaciji od onoga što se događa drugdje.

 

Annemieke Waite zanimalo je jesu li u proces pripreme programa bili uključeni i poslodavci, odnosno jesu li i oni raspravljali o tome kakav bi profil diplomanata i diplomantica najviše odgovarao njihovim potrebama.

 

Timothya Jonesa zanimalo je, pak, jesu li u proces bili uključeni studenti i studentice?

 

Bojan Baletić odgovorio je da jesu, ali je napomenuo da su to studenti i studentice iz sadašnje generacije, a da je program mišljen za osobe koje će studij tek upisati.

 

Annemieke Waite napomenula je da je mišljenje poslodavaca vrlo važno i stoga što Trends 4 iznosi vrlo kritičke primjedbe o studijima trogodišnjeg trajanja, u onim slučajevima (kao što je to kod zagrebačke arhitekture) gdje je studij petogodišnjeg trajanja raspolovljen u dva dijela. U takvim slučajevima, javlja se, naime, bojazan kod poslodavaca da trogodišnjim studijem stječene vještine neće biti dovoljne za uspješno obavljanje posla.

 

Annemieke Waite preporučuje stoga stalne veze s poslodavcima i odgajanje poslodavaca da bi razumjeli promjene koje donosi Bolonjski proces.

 

Trends 4 konstatira da, u zemljama u kojima je prethodno postojala norma da dodiplomsko školovanje traje četiri ili pet godina, postoji bojazan da će nastati praznina u zapošljavanju novih generacija izašlih s trogodišnjeg prvostupničkog /Bachelor's/ školovanja.

 

Na koncu jutarnjeg dijela rasprave, Annemieke Waite ustvrdila je da će novi studijski programi, predloženi u Hrvatskoj, trebati proći kroz još niz evaluacija (po pitanju kvalitete, te s obzirom na studentske potrebe i zahtjeve).

 

Jedno od pitanja koja će se zacijelo postaviti bit će i pitanje cijene studija, odnosno pitanje uvođenja školarina.

 

Waite smatra da je laburistička vlada u Velikoj Britaniji učinila mnogo za školstvo. Promjene su se dosada osjetile najviše na srednjoškolskoj razini, gdje su izgrađene mnoge nove škole, a stare su preuređene i kompjutorizirane.

 

Na visokoškolskoj razini, promjenama će zacijelo doprinijeti i uvođenje mogućnosti slobodnijeg određivanja školarina (do iznosa od 3000 funti godišnje). Sveučilište u Bristolu će u sljedećih pet godina, od novca pribavljenoga novim, većim iznosom školarina, u izgradnju uložiti 250 milijuna funti.

 

-----------------------------------------------------------------------------------------------------

 

11.04.2005. (poslijepodnevna rasprava)

 

Diploma supplement

 

U odgovoru na,  prije početka posjeta izraženu želju gostiju iz Hrvatske, Annemieke Waite pokazala je Diploma Supplement priređen u Irskoj (vidi primjerak u prilogu).

 

Waite se dosad, naime, nije susrela s britanskim supplementom.

 

Jedan od razloga tome je što Britanci tek sad otkrivaju da će također morati poduzeti neke korake u svezi s ECTS-om.

Drugi je razlog u potpunoj autonomiji koju sveučilišta uživaju: nitko ih ne može prisiliti da učine bilo što protiv svoje volje.

 

Velika Britanija bila je među prvim potpisnicama Bolonjske deklaracije stoga što je sustav školovanja u toj zemlji ionako bio kompatibilan s njom (ili su barem tako u Britaniji mislili).

 

Sada se, međutim, razvila rasprava: svi očekuju promjene, ali nitko ne zna kada će se one doista dogoditi.

 

Mnogi su u sveučilišnom sustavu mislili da će "Bologna proći" /"Bologna will go away"/, tek prije približno dvije godine shvatili su da će utjecati i na Veliku Britaniju.

 

U samo godinu dana (od svibnja 2004. godine, kad je konačno formirana radna grupa za provedbu Bolonjskog procesa), učinjen je nevjerojatan napredak.

 

Do lipnja 2005., sva će britanska sveučilišta morati imati transkripte. No, stoga što su ih razvijali u izolaciji od kontinentalne Europe, nije riječ o pravim suplementima diplomi (neki elementi nedostaju).

 

Promotori Bolonjskog procesa dolazili su na razgovore sa zaposlenicima i upravom Sveučilišta u Bristolu. Tek nakon toga formiran je odbor za provedbu Bolonjskog procesa.

 

Na koncu je taj odbor izradio nacrt suplementa. Annemieke Waite nema odobrenje dati nam uvid u taj nacrt, ali može reći da je on u osnovi isti kao priloženi irski primjer.

 

Savjet koji može dati onima koji tek idu u postupak izrade suplementa jest da, prije nego što ga se počne razvijati, valja imati riješene infrastrukturne pretpostavke. U Bristolu su potrebni elementi sada u računalnom sustavu: jezik poduke, moduli, datumi diplomiranja, koliko puta je netko izašao na ispit prije polaganja.

 

Suplement je također zahtijevao podatke i o nekim pitanjima koje dosad nismo postavljali studentima i studenticama.

 

Sada će sve biti u računalnom sustavu, koji valja centralizirati na razini sveučilišta.

 

Valja voditi računa o tome da se upisuju i podaci o tome kad je tko otišao u inozemstvo, datumi boravka, ocjene i slično.

 

Dio podataka mogu u sustav ubacivati i sami studenti i studentice (imaju ograničen pristup sustavu).

 

Bojan Baletić upitao je tko na Sveučilištu u Bristolu izdaje diplome.

 

Odgovor Annemieke Waite bio je da to čini sveučilište, na što je Bojan Baletić napomenuo da u Hrvatskoj to još uvijek čine pojedinačni fakulteti (zbog problema neintegriranog sveučilišta).

 

Annemieke Waite smatra da je, ako pojedinačni fakulteti izdaju diplome, logično da onda izdaju i suplemente diplomi. No, to zavisi o dogovoru.

 

Mirko Petrić napomenuo je da u procesu nostrifikacije već sada dolazi do poteškoća, jer se izdaju "fakultetske" diplome koje se u drugim sredinama ponekad ne doživljavaju kao "sveučilišne".

 

Bojan Baletić ustvrdio je da bi u ovom času na sveučilištu veličine zagrebačkoga bilo i fizički nemoguće da rektor potpiše sve diplome, te da je rješenje ovog dijela problema možda u tome da se dopusti računalni potpis.

 

Annemieke Waite obavijestila je da će sve osobe koje na Sveučilištu u Bristolu diplomiraju nakon ljeta 2005. godine uz diplomu imati i suplement.

 

Vraćajući se na temu nostrifikacije, Bojan Baletić upitao je ne bi li sve diplome, u novom sustavu, trebale biti akreditirane na europskoj razini?

 

Annemieke Waite složila se da bi tako trebalo biti, ali napomenula da još uvijek nije. Valja uspostaviti agencije za osiguranje kvalitete, a u nekim zemljama one još nisu uspostavljene. Postoji okvir za provedbu procesa, ali smo još uvijek u razdoblju intenzivnih konzultacija (o agencijama za osiguranje kvalitete).

 

Sveučilište u Bristolu ima vlastitu agenciju za osiguranje kvalitete.

 

Postoje stalne evaluacije, razvijeni su upitnici pomoću kojih se one obavljaju.

 

Nakon svakog modula /kolegija/, provodi se evaluacija, rasprave.

 

Svake tri godine provodi se posjet Agencije za osiguranje kvalitete (Quality Assurance Agency - QAA).

 

U okviru posjeta, razgovara se sa svima, posjećuju se predavanja. Nakon posjeta objavljuje se izvješće, javno dostupno na web siteu.

 

Na svakom sveučilištu trebao bi biti netko sličan Lorni Dubac, odnosno osoba posvećena koordinaciji djelatnosti na osiguranju kvalitete.

 

Sveučilišta u Velikoj Britaniji podložna su dvostrukoj provjeri kvalitete: s jedne strane, događaju se provjere ustanove /institutional audits/ koje provodi Agencija za osiguranje kvalitete, a s druge provjere specifične za pojedinu granu /subject-specific/, koje provode profesionalne udruge /professional qualifications audit/, npr. medicinske ili arhitektonske struke.

 

Vraćajući se na temu suplementa diplomi, Annemieke Waite napomenula je da bi on trebao služiti kao osnova za priznavanje obrazovnih postignuća, ali da neka ustanova može revidirati uvjete za npr. upis na poslijediplomski /Master's/ studij.

 

Sveučilište u Kentu, prema informacijama Annemieke Waite, jedina je od 130 sveučilišnih ustanova u Velikoj Britaniji koja izdaje suplement, što može poslužiti kao ilustracija o tome koliko je proces o kojem je ovdje riječ tek u začetku.

ECTS se na Sveučilištu u Bristolu još ne koristi, osim za prijenos kredita stečenih u kontinentalnoj Europi. Oni se vrlo jednostavno prenose u britanski sustav, što je jedan od razloga zbog kojih ECTS u Bristolu još nije zaživio u većoj mjeri. U britanskom sustavu godišnji broj kredita je 120, što znači da se jednostavnim dijeljenjem s dva dobivaju ECTS krediti.

 

Sveučilište u Bristolu jednostavno ne želi biti prvo britansko sveučilište koje bi prihvatilo novi sustav. Slično je i drugdje: svi čekaju što će se dogoditi. Kad proces započne, morat će se postići dogovor o tome kako ga točno provesti, a onda će ubrzo doći do potpune promjene.

 

Programi na Sveučilištu u Bristolu nude se u modulima, postoje krediti i svi drugi elementi potrebni za provedbu procesa. Stoga se čini da bi se sa sadašnjeg sustava moglo vrlo lako preći na ECTS. Međutim, riječ je o golemoj promjeni u političkom smislu, kakva se događa uvijek kad se neki tradicionalni sustav zamjenjuje novim.

 

Najmanja jedinica /unit/ koja se kao modul /module/ nudi na Sveučilištu u Bristolu iznosi 10 od 120 kredita (dakle je riječ o ekvivalentu 5 ECTS bodova).

 

Kad je riječ o studentskom opterećenju (izraženom u ECTS bodovima), pri izračunu će uvijek pomoći jednostavna primjena zdravog razuma, te naravno konstantna komunikacija sa studentima i studenticama, evaluacija i re-evaluacija postavljenih kriterija.

 

U nastavku programa, na temu Organizacija mobilnosti u Bristolu govorila je Beverly Poling, čija je titula European Officer, odnosno koja je osoba zadužena za koordiniranje studentske i nastavničke mobilnosti u europskim okvirima.

 

Program Erasmus u Velikoj Britaniji odvija se na način sličan onome u drugim europskim zemljama.

 

Program se izvorno provodio među pojedinačnim ustanovama, međutim kako takav način razmjene nije dobro funkcionirao, formirani su nacionalni uredi.

 

Tako da Sveučilište u Bristolu programe razmjene provodi u kontaktu s tim uredom, koji poznaje lokalne probleme, a ne u kontaktu s Europskom Unijom, koji zna postati vrlo birokratiziran.

 

Svaki odsjek ima svoga koordinatora ili koordinatoricu za razmjene, koji se biraju zbog svoga interesa za Europu, stoga što govore strane jezike, ili jednostavno stoga što uz akademske dužnosti, nastavno osoblje mora obavljati i neke ne-akademske poslove. Ako su osobe kojima se rad na razmjeni dodijeli zainteresirane za to područje, utoliko bolje, ako ne, rezultati nisu najbolji. U svakom slučaju, osobe koje obavljaju poslove koordiniranja razmjena nisu za to plaćene.

 

Sveučilište u Bristolu ima veze sa 146 drugih sveučilišnih ustanova.

 

Britanski studenti i studentice se, po tradiciji, teško odlučuju na odlazak u inozemstvo. Glavni razlog za to je njihovo nepoznavanje stranih jezika. Drugi je razlog i to što je na dodiplomskoj razini školovanje u Velikoj Britaniji i dosada trajalo tri godine (za razliku od tradicionalnih europskih četiri ili pet), te se stoga odvajanje čitave jedne godine za boravak u inozemstvu činilo predugim razdobljem (prevelikim "gubitkom" vremena studiranja na matičnom sveučilištu). Također, nakon što se brucoši i brucošice smjeste u gradu studija, nadvladavajući početne teškoće, teško im  se seliti u situaciju koja je ponovno nepoznata i opterećena poteškoćama prilagodbe.

 

Općenito govoreći, nije problem pridobiti strane studente i studentice za dolazak u Bristol, teško je naći britanske koji bi željeli otići u inozemstvo.

 

Situacija u Bristolu je, međutim, bolja nego na drugim britanskim sveučilištima, jer su u Bristolu razvijeni neki četverogodišnji studiji, koji obvezno uključuju godinu studija u inozemstvu. U toj godini, kako stvari sada stoje, studenti i studentice koji se na boravak u inozemstvu odluče, ne plaćaju školarinu u Bristolu, a niti u Europi, na mjestu svog odredišta, tako da jednu godinu studija efektivno dobiju "besplatno".

 

Očekuje se i da će se sada, nakon uvođenja novih, većih školarina, one također "opraštati" onima koje/koji odluče otići na godinu dana u inozemstvo, kako bi se poticale razmjene.

 

Po broju studenata i studentica koji sudjeljuju u razmjenama u okviru programa Erasmus, tri prva mjesta u Velikoj Britaniji drže sveučilišta u Birminghamu, Cardiffu i Sheffieldu. Međutim, gledajući razmjerno, Bristol šalje u inozemstvo više studenata i studentica od njih (riječ je, naime, o velikim sveučilištima, s preko 20 tisuća studenata i studentica).

 

U programu Erasmus dosad je sudjelovalo više od milijun studenata i studentica (brojka od milijun sudionika i sudionica je zapravo premašena već prije godinu i pol dana). U budućnosti će se financiranje ovog programa utrostručiti ili učetverostručiti.

 

Popularna odredišta britanskih studenata i studentica su Njemačka, Francuska, Italija i Španjolska. Slavenski i skandinavski jezici veća su prepreka odlasku u zemlje u kojima se govore, koje su u programu znatno manje zastupljene. Čak i kad se nastava u tim zemljama odvija na engleskom, poteškoće snalaženja u svakodnevnom životu za britanske su studente i studentice često nepremostive.

 

Ono o čemu bi odsjeci koji uspostave istraživačke veze s nekim drugim sveučilištem trebali voditi računa je podatak da se, primjerice, neka sveučilišta u Parizu s dobrim istraživačkim programima nalaze u vrlo neugodnim dijelovima grada, što može imati posljedica na studente i studentice koji tamo odlaze na razmjenu.

 

Valja voditi računa i o tome da je, primjerice, Italija vrlo striktna u pogledu datuma do kojega valja poslati sporazume o razmjeni, dok su neke druge zemlje u tom pogledu znatno manje restriktivne.

 

Teoretski gledano, nemamo puno izbora kad je riječ o prihvaćanju studenta ili studentice s neke ustanove s kojom imamo ugovor o suradnji, ako kandidati i kandidatkinje govore jezik na kojem se nastava odvija i ako postoji minimalna podudarnost onoga što naše sveučilište nudi i što dotični studenti i studentice žele slušati tijekom razmjene.

 

Rujan je i za nas, i za studente i studentice u razmjeni, vrlo hektičan mjesec. Pomažemo im naći privatni smještaj, jer u domovima nemamo dovoljno kapaciteta. kad se jednom smjeste, studenti i studentice se rijetko ponovo pojavljuju u uredu, ako eventualno imaju poteškoća pomognemo im riješiti ih. Strani studenti i studentice obično se drže zajedno, tako da pokušavamo organizirati susrete s lokalnim kolegama i kolegicama.

 

Kad je riječ o studentima i studenticama koji iz Bristola idu u inozemstvo, za razmjenu ih određuju odsjeci na kojima studiraju, a mi u uredu sređujemo ugovore. Većina naših studenata i studentica odlaze u Barcelonu. Za razmjenu se prijavljuju u ožujku godine koja prethodi razmjeni.

 

Na sastancima prije odlaska na razmjenu pružamo različite korisne upute, upoznajemo osobe koje odlaze u inozemstvo s osobama koje su studirale u gradu u koji se upućuju. Dok borave na razmjeni, javljamo im se elektroničkom poštom, a isto čine i njihovi odsjeci.

 

Europska Unija osigurava mjesečne stipendije u iznosu od 200 Eura, koja pomaže pokriti dodatne troškove u odnosu na one koje bi student ili studentica imali kod kuće.

 

Kad je riječ o pokretljivosti nastavnog osoblja, toga u Bristolu nema mnogo. Beverly Poling ne zna točno zašto je tome tako.

 

Annemieke Waite misli da je tako možda stoga što je Sveučilište u Bristolu izrazito istraživački usmjerena ustanova, te su stoga istraživači vezani uz mjesto svoga svakodnevnog rada. Razlog je, uz to, nedostatak vremena (koje se odvaja za znanost, te nastavne i administrativne dužnosti na matičnom sveučilištu). Na koncu, pokretljivosti nastavnog osoblja nema mnogo i stoga što se predavanje u inozemstvu ne nagrađuje i ne potiče, niti uzima u obzir kao nešto što osobito ističe nastavno osoblje. (Drugim riječima, nema ni materijalnog ni akademskog priznanja za takvu vrstu djelatnosti.)

 

Općenito govoreći, u Velikoj Britaniji je u opadanju i studentska pokretljivost (iako u samom Bristolu nije tako).

 

Na pitanje postoje li neke vrste pokretljivosti i za administrativno osoblje, odgovoreno je da takvi programi ne postoje u okviru Erasmusa, koji je namijenjen samo studentima i studenticama, te nastavnom osoblju.

 

Postoji, međutim, jedan aspekt organizacijske pokretljivosti koji valja spomenuti, a to su posjeti nadzora /monitoring visits/ i uspostava shema suradnje. Ovakve posjete, kroz druge programe, financira Europska Unija.

 

Kad je riječ o financiranju studentske pokretljivosti, valja reći i da svota od 200 eura koja se dodjeljuje kao stipendija, varira od zemlje do zemlje, te da ovisi o zemlji koja šalje studenta ili studenticu u razmjenu. U flamanskoj zajednici u Belgiji, iznos stipendije varira u zavisnosti od imućnosti roditelja osobe koja se šalje u razmjenu. U Nizozemskoj pak, iznosi stipendije su namjerno niski, jer se ondje želi postići da ih dobije što više studenata i studentica.

 

Bojana Baletića zanimalo je što osoblje Europskog ureda misli o stvarnoj vrijednosti programa Erasmus.

 

Beverly Poling odgovorila je da su iskustva, općenito govoreći, dobra i da je za studente i studentice uvijek dobro ići na razmjene, ne samo zbog njihova razvoja u akademskom smislu, nego i stoga što razmjena pridonosi njihovu osobnom sazrijevanju. Također, studenti i studentice koji su bili na razmjenama lakše se zapošljavaju (raste im kompetitivnost i u tom smislu).

 

Jedan od izvora poteškoća u području, o kojem bi valjalo voditi više računa, jest podatak da se odsjeci odlučuju za partnerstva na temelju znanstvene kvalitete. Međutim, osoblje Europskog ureda ne misli da je to dovoljno. Valja provjeravati i uvjete u kojima studenti i studentice žive i rade dok su na razmjeni. U radu na organiziranju razmjena, osoblje Ureda susrelo se i sa slučajevima u kojima je razina stanovanja na razmjeni bila substandardna, ponekad nije bilo brava na vratima, bilo je pokušaja silovanja. U Francuskoj, primjerice, uvjeti stanovanja nisu bili dobri, iako je suradnja ustanova akademski kvalitetna. Studentski dormitoriji nisu sigurni, nema mogućnosti kuhanja, i to u Francuskoj nije iznimka, nego pravilo.

 

U ovakvim slučajevima, odluka Sveučilišta (administracije) da se studenti i studentice ne šalju na takva mjesta trebala bi biti važnija od odluke pojedinačnih odsjeka koji žele znanstveno surađivati s pojedinim inozemnim odsjecima, ne vodeći računa o uvjetima smještaja i rada studenata i studentica koje šalju na razmjenu.

 

Broj studenata i studentica koji će se slati na razmjenu valja specificirati u ugovoru o suradnji.

 

Valja postići ravnomjernost u razmjeni. Sveučilište u Bristolu šalje studente i studentice u razmjenu na godinu dana, drugi možda žele razmjene koje traju jedan semestar. Ako, dakle, Sveučilište u Bristolu šalje u razmjenu tri osobe na rok od godinu dana, može  primiti šest osoba u razmjenu na rok od jednog semestra. To je ravnoteža kojoj valja težiti.

 

Kad je riječ o pokretljivosti nastavnog osoblja, prošle godine ju je u Bristolu iskoristilo samo šest osoba. Nastavnici i nastavnice koji/koje idu na razmjenu, odlaze u inozemstvo na sedam dana, u kojem vremenu su dužni predavati ukupno osam sati.

Plaću osigurava Sveučilište u Bristolu (tj. dobivaju svoja uobičajena mjesečna primanja, iako su jedan radni tjedan odsutni), a troškove u visini od 700 eura pokriva Europska Unija (do osoba koje odlaze na razmjenu stižu kroz administraciju Sveučilišta u Bristolu).

 

Pri pokretljivosti nastavnog osoblja, nema nikakvih ograničenja (kvota). Kad bi pojedini odsjeci to zatražili, mogli bismo na njihov zahtjev u Bristol na razmjenu dovesti ili u inozemstvo poslati znatno veći broj  gostujućih nastavnika i nastavnica.

 

Sjedište britanskog nacionalnog Erasmus ureda je u Kentu. Taj ured nije pod ingerencijom resornog ministarstva. U Velikoj Britaniji, agencije koje se bave ovakvim poslovima djeluju po "arm's length" načelu, tj. iako primaju sredstva koje barem dijelom osigurava država, uživaju autonomiju u njihovoj raspodjeli.

 

Kad na ovaj način govorimo o autonomiji, govorimo naravno u smislu ideala i korektivnih načela. U praksi ipak postoje elementi koji narušavaju autonomiju shvaćenu u idealnom smislu. Timothy L. Jones naveo je, primjerice, periodična izvješća o kvaliteti znanstveno-istraživačkog rada R.A.E. /što je skraćenica od Research Assessment Exercise/, kao nešto što zapravo ograničava autonomiju sveučilišta. Procjene o kvaliteti pojedine ustanove imaju, naime, utjecaja na broj studenata i studentica koji/koje se žele upisati na nju, što povećava ili smanjuje financiranje ustanove. O procjeni kvalitete zavisi i približno 70% sredstava koja se na pojedinoj ustanovi dobivaju za plaće.

 

12.04.2005.

 

Program drugog dana započeo je razgovorom s predsjednikom studentske organizacije Jerroldom Bennetom, koji je odgovarao na pitanja o tome kakva je uloga studentskog tijela u upravljanju sveučilištem i koliko studenti i studentice znaju o Bolonjskom procesu.

 

Studenti i studentice imaju tri mjesta u sveučilišnom savjetu /University Council/. Vrlo su dobro zastupljeni u životu sveučilišta na svim razinama, pogotovo na samom vrhu i u bazi. Zastupljenost bi mogla biti bolja na srednjim razinama, tj. u raznim odborima koji donose odluke o pitanjima važnim za sveučilište. Upravo se radi na tome da se poveća studentska nazočnost u takvim odborima.

 

O Bolonjskom procesu studenti i studentice ne znaju puno, studentski predstavnik s kojim smo razgovarali rekao je da se on osobno nije imao vremena pozabaviti tom tematikom.

 

Studentska pokretljivost odnosi se na provođenje izvjesnog vremena u inozemstvu na studiju ili radnu praksu u inozemstvu. Većina studenata i studentica ne koriste priliku za odlazak u inozemstvo, ponajviše zbog jezične barijere. Više studenata i studentica odlazi na radnu praksu, ponajviše zbog toga što je najčešće riječ o osobama koje studiraju jezike. Općenito govoreći, studentska uključenost u programe poput Socratesa i Erasmusa je niska.

 

Studentska organizacija demokratski je ustrojena, predstavnici/predstavnice se biraju, izbori se organiziraju dva puta godišnje. Postoje razni studentski uredi, poput Ureda za borbu protiv rasizma /Anti-racism Office/ ili Ureda za informatiku /Computer Office/. Na Sveučilištu postoji 190 studentskih društava, a svako ima svoj odbor. Postoji povoljan omjer muškaraca i žena, podjednaka je zastupljenost studentskih predstavnika i predstavnica.

 

Annemieke Waite ustvrdila je da Bolonjski proces za studente i studentice u Bristolu nije presudno važna tema, jer se sveučilište još nije počelo preuređivati u skladu s bolonjskim načelima. Dosad je bilo tek malih promjena. U Hrvatskoj i drugdje u kontinentalnoj Europi, bolonjska preobrazba sveučilišta znatno je aktualnija, te bi stoga studenti i studentice trebali o njoj biti znatno informiraniji i u reformu više uključeni.

 

Na Sveučilištu u Bristolu studira 20% studenata i studentica iz inozemstva. Kad govorimo o ovom dijelu studentskog tijela ne mislimo na studentice i studente koji dolaze kroz programe razmjene poput Erasmusa, nego na one s prijavljenim stalnim studijem u Bristolu. Najveći broj ovih studenata i studentica trenutno dolazi iz Kine, prije toga bilo je najviše studenata i studentica iz Malezije (iz povijesnih razloga). Integracija ovih studenata i studentica u studentski život je teška, ali studentska organizacija trudi se što više ih uključiti u svoje djelatnosti. Postoji i zaposlena osoba s punim radnim vremenom, koja pomaže koordinirati rad sa stranim studentima i studenticama. Stanje nije savršeno, ali se radi na tome da postane bolje.

 

U nastavku radnog programa, o osiguranju kvalitete na Sveučilištu u Bristolu govorila je Jo Strong iz ureda za poboljšanje kvalitete nastave /Teaching Support Unit/.

 

Mjere za osiguranje kvalitete u Velikoj Britaniji vrlo su razvijene, riječ je vjerojatno o jednoj od najrazvijenih zemalja u svijetu po tom pitanju. Na Sveučilištu u Bristolu sustav je razvijen slično onome što postoji na drugim britanskim sveučilištima.

 

Jedan od temelja tog sustava je postojanje pregleda kvalitete koji dolaze izvan sveučilišta, u liku vanjskog ispitivača/ispitivačice /External Examiner/. Svaki studijski program mora imati stručnjaka ili stručnjakinju izvan svoje strukture koji moderiraju njegove rezultate (pregledavaju studentske radove, ne daju ocjene, ali provjeravaju jesu li dodijeljene ocjene pravedne). Vanjski ispitivači pišu izvješća (npr. kažu da su ispitni kriteriji previše zahtjevni, ili nedovoljno zahtjevni).

 

Ovi ispitivači/ispitivačice obično su uz Velike Britanije, ali ima ih i iz inozemstva. Tko su ispitivači/ispitivačice i odakle dolaze zavisi o specifičnosti pojedinog programa.

 

Vanjski ispitivači/ispitivačice obično dolaze u posjet ustanovi/studijskom programu jednom godišnje, a njihovi su posjeti kratki. (Ponekad traju i duže, primjerice ako je potreban nadzor radioničkog programa). Obično se obavlja jedan posjet godišnje, a ostale konzultacije telefonom ili elektroničkom poštom.

 

Vanjski ispitivači/ispitivačice imenuju se na tri godine. Nakon toga, sljedeći ispitivač/ispitivačica dolazi s drugog sveučilišta. Sveučilišta surađuju, ali tako da ispitivači/ispitivačice ne rade u istim područjima. Primjerice, ako Sveučilište u Birminghamu provjerava stanje medicine u Bristolu, ispitivač/ispitivačica sa Sveučilišta u Bristolu u Birminghamu provjerava kvalitetu nekog drugog studija.

 

Odsjeci sami sugeriraju ime svog vanjskog ispitivača/ispitivačice, jer najbolje poznaju područje u kojem rade, ali u evaluaciju ne smiju biti uključene osobe koje su u srodstvu niti osobe s kojima neki znanstveni tim radi zajedničke projekte.

 

Za rad vanjskog ispitivača/ispitivačice daje se malen honorar i pokrivaju troškovi puta i boravka u mjestu na kojem se obavlja pregled kvalitete. Ovakav rad zahtijeva puno dobre volje ispitivača/ispitivačice i uglavnom se zasniva na njoj. Pregled koristi svima, pa i samom ispitivaču/ispitivačici, koji se dok rade upoznaju sa stanjem i najnovijim događajima u vlastitom polju djelovanja.

 

Sustav vanjskih ispitivača/ispitivačica je britanska specifičnost, koju su preuzele i zemlje Commonwealtha, ali koja nije uobičajena u kontinentalnoj Europi.

 

Godišnji pregled programa /Annual Programme Review/ obavlja se unutar svakog odsjeka. O nalazima se piše izvješće. Riječ je o novom sustavu provjere kvalitete, koji uči samokritičnosti sve one koje/koji u njemu sudjeluju. Osobe i odsjeci uključeni u ovaj sustav počeli su ga bolje prihvaćati kad su shvatili da se rezultati upotrebljavaju u razvojne svrhe.

 

Nakon pregleda programa na razini odsjeka, proces se premješta na razinu fakulteta. Svaki od šest fakulteta na Sveučilištu u Bristolu obavlja pregled studijskih programa na odsjecima.

 

Pregled na fakultetskoj razini obično se usredotočuje na predmete na koje se fakulteti žele skoncentrirati u sljedećoj godini. Provjerava se sve: kvaliteta nastave, kvaliteta znanstveno-istraživačkog rada, organizacija odsjeka.

 

Provjeru obavlja tijelo sastavljeno od jednog od tri pro-vice-chancellors, dva vanjska člana/članice, dekana fakulteta na kojem se obavlja provjera, člana/članice drugog fakulteta, jedne osobe iz upravnog aparata (koja provjerava aspekte vezane s administracijom), te osobe iz Ureda za osiguranje kvalitete /QA Office/. Ovih sedam osoba obično provede dva ili tri dana u provjeri nekog programa. Postavljaju se razna pitanja vezana uz program, primjerice, zašto podučavate predmet koji izumire, zašto ne pribavite financijska sredstva iz tih i tih izvora, kakva je kvaliteta poduke, broj publikacija i sl.

 

Uvođenje novih studijskih programa obično traje nekoliko mjeseci, a uključuje prolazak nacrta programa kroz više tijela i odbora. Program mora biti i financijski opravdan, tj. učinkovit. Tek kad se program načelno odobri, pogotovo s obzirom na financijske aspekte, kreće se u razvijanje modula (kolegija), te dodjeljivanje modula pojedinim nastavnicima i nastavnicama.

 

Moguće je i mijenjati postojeće studijske programe, no takve promjene također prolaze pregled/ovjeru. Obično su promjene koje se uvode manjih razmjera, jer ako su dovoljno malene nije ih potrebno provoditi kroz veći broj odbora i provjera. U pravilu ne mijenja se više od 20% pojedinog programa, a najčešće su promjene od približno 1% programa.

 

Statut Sveučilišta u Bristolu, kao i svi drugi relevantni dokumenti o njemu, predstavljaju svojevrsnu sveučilišnu Bibliju, prema kojoj se svi ravnaju. Svi su ti dokumenti dostupni na webu.

 

Svaki studijski program također mora imati vlastitu specifikaciju, također dostupnu na webu. Način na koji se pišu specifikacije programa ponešto se razlikuje od sveučilišta do sveučilišta u Velikoj Britaniji, ali u načelu sve specifikacije sadrže slične elemente.

 

Vanjski pregledi nekad su bili na razini pojedinog predmeta /subject-level/, sada se uvode pregledi na razini sveučilišta /university-level review/, s povremenim pregledom pojedinog predmeta. Ovakvi se pregledi cjelokupne ustanove /institutional-level review/ upravo uvode i odvijat će se jednom u pet ili šest godina.

 

Svaki kolegij ima ugrađenu mogućnost povratnog odgovora studenata i studentica, a gotovo svaki predviđa i studentski forum, tj. razgovor studenata i studentica s akademskim osobljem, uz raspravu o problemima u radu i nastavi.

 

Pravila igre vrlo su jasno definirana, ispiti se ne mogu prenijeti u sljedeću godinu. Različiti fakulteti imaju, doduše, različita pravila o napredovanju kroz studij, ali su ta pravila vrlo dobro poznata studentima i studenticama. Isti ispit može se polagati najviše dva puta.

 

Za strane studente/studentice vrijede ista pravila kao i za domaće. Podrazumijeva se poznavanje jezika na odgovarajućoj razini za pojedini predmet proučavanja. Neki nastavnici i nastavnice dopuštaju upotrebu rječnika na ispitima, drugi pak ne.

 

Kad je riječ o nastavnom opterećenju, nema utvrđenih standarda (npr. da bi netko trebao podučavati 300 sati godišnje). Sve zavisi o odsjeku, te o načinu na koji se njime upravlja. Oni nastavnici i nastavnice koji preuzimaju druge obaveze (npr. ako je netko pročelnik ili pročelnica odsjeka) provode manje vremena u nastavi.

 

Lorna Dubac željela je znati koliko je ljudi uključeno u osiguranje kvalitete /QA/.

 

Jo Strong odgovorila je da je na takvo pitanje teško dati odgovor. Na neki način, svi

su na sveučilištu uključeni u taj proces.

 

U samom Uredu za osiguranje kvalitete radi osam osoba (sve nisu zaposlene u punom radnom vremenu). Približno trećina djelatnosti ureda odnosi se na potporu kvaliteti nastave /Teaching Support Unit/.

 

Jedna osoba prati događaje vezane uz Bolonjski proces.

 

Međutim, sve što se na sveučilištu radi na neki način ima ugrađen u sebe i aspekt osiguranja kvalitete.

 

Svako britansko sveučilište ima neku vrstu ureda za osiguranje kvalitete, i to približno iste veličine kao što je ima ured u Bristolu.

 

Ured daje smjernice, koje se zatim razvijaju u raznim odborima i pododborima.

 

Agencija za osiguranje kvalitete izdaje niz publikacija koje pokrivaju različite aspekte osiguranja kvalitete i predstavljaju mjerodavni sustav standarda u području /Code of Practice/. Ovi se standardi također nalaze na webu, na adresi www.qaa.ac.uk

 

Kad se obavlja pregled ustanove, osobe koje ga obavljaju dolaze u posjet s publikacijama Agencije za osiguranje kvalitete u ruci, kao i publikacijama pojedinih sveučilišnih ureda u području. Najvažnija među ovim publikacijama je University Handbook for Academic Quality and Standards, koja se također nalazi na webu, na adresi: http://www.bris.ac.uk/tsu/handbook.html

 

Svaki odsjek nema posebnu osobu zaduženu za osiguranje kvalitete, nego kao kontakti za središnji sveučilišni ured služe administratori/administratorice s odsjeka ili nastavno osoblje zaduženo za program (obično pročelnik ili pročelnica odsjeka). Sveučilištu u Bristolu bio je ponuđen i pregled kvalitete Europske Unije, ali takav posjet veliki je financijski izdatak (18 tisuća britanskih funti).

 

Timothy Jones napomenuo je da su jedno ili dva britanska sveučilišta financirala takav europski posjet, ali on takav potez smatra prilično besmislenim, s obzirom na to da na britanskim sveučilištima postoji vrlo razvijen i vrlo striktan sustav osiguranja kvalitete.

 

Postoji i snažna veza sa strukovnim udrugama /professional bodies/ u brojnim područjima. Posjeti strukovnih udruga organiziraju se svakih četiri ili pet godina.

 

Svako sveučilište u Velikoj Britaniji dobiva od države stanovito financiranje za djelatnosti osiguranja kvalitete.

 

S obzirom na izraženu skepsu o potrebi dodatne europske provjere kvalitete britanskih sveučilišta, Bojana Baletića zanimalo je doznati koliko raspravi nazočne osobe s britanske strane doista vjeruju u važnost i budućnost Europskog područja visoke naobrazbe /European Higher Education Area/.

 

Annemieke Waite odgovorila je da smatra da će, nakon svih promjena koje se u tom području upravo događaju, biti vrlo teško ostati izvan njega.

 

U nastavku rasprave, nazočnima su se pridružili i Gill Clarke, ravnateljica tima za potporu kvaliteti nastave /Teaching Support Unit/, te Neville Morley, ravnatelj za razvoj nastave na Fakultetu humanističkih znanosti /Faculty Education Director in the Arts Faculty/ i predsjednik sveučilišne radne skupine za provedbu Bolonjskog procesa /Chair of the Bologna Working Group/.

 

Neville Morley na početku je ustvrdio da je radna skupina za provedbu Bolonjskog procesa na Sveučilištu u Bristolu razmjerno kasno uspostavljenja, ali još uvijek ranije nego što je to slučaj na drugim britanskim sveučilištima.

 

Jedna od glavnih tema koje su se javile u britanskim razmišljanjima o Bologni jest problem magistarskih studija /Master's degrees/.

 

Općenito govoreći, može se reći da je Velika Britanija dosad sretno ignorirala Bolonjski proces, misleći da on za nju nema većih implikacija. U Velikoj Britaniji je, naime, i ranije postojala organizacija obrazovanja  u dva stupnja.

 

Budući da je član raznih europskih tijela, Morley je svjestan problema koji se javlja u kontintentalnoj Europi kod poslodavaca i općenito ljudi izvan sveučilišnog sustava, kad se povede riječ o zapošljavanju diplomanata trogodišnjeg prvostupanjskog studija /Bachelor's degree/. Dok mnogi u Europi ne žele priznati Bachelor's degree kao samostalan i za zapošljavanje dovoljan akademski stupanj, u Velikoj Britaniji takvog problema nema, jer je tradicionalna dužina prvostupničkog školovanja ionako bila tri godine.

 

Međutim, tek nedavno postalo je svima jasno da Velika Britanija nije potpuno izvan tokova Bolonjskog procesa i da će on utjecati na način organizacije školovanja u njoj.

 

S britanskim Bachelor's degree nema nikakvih poteškoća, jer on ostaje prihvatljiv takav kakav jest. Do promjena će doći u području magistarskih studija /Master's degrees/.

 

Problem se javlja stoga što u Velikoj Britaniji studij na razini poslije Bachelor's degree traje jednu godinu, a pitanje je dopuštaju li to Bolonjska pravila.

 

Odgovor koji dobivamo na ovo pitanje je "nismo sigurni", odnosno Bolonjska su pravila u ovom pogledu sročena na vrlo visokom stupnju općenitosti. (S europske se razine čuje da je to namjerno tako, kako bi se pravila mogla primijeniti na što veći broj zemalja, sa svim njihovim razlikama).

 

Kaže se uvijek da su važne kompetencije i rezultati učenja, ono što studenti i studentice znaju nakon studija, a ne dužina njegova trajanja. Kaže se također da je Bolonjski proces usredišten na studente i studentice /student-centred/, ali u Velikoj Britaniji je tako oduvijek i bilo.

 

Ono što je u Velikoj Britaniji problem jest da za magistarski studij postoji vrlo slaba financijska podrška, bilo da mu netko pristupa stoga što želi titulu višu od prvostupničke, s kojom će se lakše zaposliti (dakle, ako je riječ o stručnom usavršavanju), bilo da su motivi povećanje istraživačkih sposobnosti za kasniji znanstveni rad. U oba slučaja, teško je dobiti bilo kakvu financijsku podršku (za razliku od stanja na doktorskim studijima), pa je pitanje koliko bi uopće studenata i studentica takvi studiji mogli privući kad bi trajali dvostruko duže nego što je to danas slučaj.

 

Deset današnjih britanskih kredita ekvivalent je pet europskih ECTS bodova. U Velikoj Britaniji smatraju da je moguće da u godini dana magistarskog studija netko stekne 180 kredita (u britanskom sustavu), no ECTS sustav dopušta tek 60 ECTS bodova godišnje.

 

U Velikoj Britaniji smatraju da nakon godine dana studija, s obzirom na kompetencije i rezultate učenja, doista osposobljavaju studente i studentice magistarske razine, ali ako je broj ECTS bodova ograničen na 60 godišnje, suočeni su s velikim problemom.

 

Gill Clarke rekla je da u Velikoj Britaniji mnogima nije jasno što Europa očekuje od njihovih magistarskih diploma, više bismo o svemu mogli reći kad bismo to znali.

 

Jedno od područja koje se rapidno mijenja jest područje deskriptora kvalifikacija /Qualification Descriptors/. Govori se mnogo i o "rezultatima učenja" /learning outcomes/, to je postala prihvaćena fraza, ali potreban joj je šire razumljiv prijevod.

 

Annemieke Waite napomenula je da je za dobivanje "oznake ECTS" /ECTS label/,  potrebno objaviti sve potrebne podatke o obrazovnim programima i ustanovi na webu, na engleskom i na lokalnom jeziku. Europskoj komisiji vrlo je stalo da što više ustanova dobije ECTS oznaku, ali među sveučilištima nema odviše želje za njezinim stjecanjem, jer je premalo poticaja za to.

 

Neville Morley smatra da će tek ako se usvoji Europski okvir za kvalifikacije /European Qualifications Framework/ biti potrebno prilagoditi nacionalna zakonodavstva i da će se tek onda znati što će biti s britanskim jednogodišnjim magistarskim studijima.

 

Razlog za zadržavanje postojećih jednogodišnjih magistarskih studija prvenstveno je financijske prirode. Osim što valja misliti na studente i studentice koji moraju uglavnom samostalno osigurati sredstva za ovakav studij, valja imati na umu i to da su jednogodišnji studiji tržišno uspješni na međunarodnom planu, odnosno privlače studente i studentice iz SAD-a i azijskih zemalja. Sveučilište u Bristolu jednostavno nije u stanju unilateralno uvesti dvogodišnji magistarski studij: kad bi to učinilo, izgubilo bi studente i studentice, koji/koje bi otišli studirati drugdje.

 

Gill Clarke smatra da treba poštovati akademske slobode.

 

Mnogi u Velikoj Britaniji još nisu počeli razmišljati o tome što će se dogoditi u susretu s Bolonjskim procesom, kad to počnu činiti, javit će se i mnogo više suprotstavljanja nego što je to danas slučaj.

 

Ljudi koji unutar britanskih sveučilišta imaju "europsku viziju" su osobe koje sjede u raznim sveučilišnim odborima za europsku suradnju, također i čelnici ustanova /Vice-Chancellors/, koji su danas sve više okrenuti prema vanjskom svijetu, Europskoj uniji, politici. Oni, međutim, imaju manje kontakata s unutarnjom strukturom sveučilišta, te stoga njihove zamisli u pogledu Bolonjskog procesa možda nisu dovoljno reprezentativne.

 

Neville Morley smatra da je britanska vlada danas mnogo svjesnija Bolonjskog procesa nego što je to nekad bio slučaj, međutim na praktičnom planu malo se toga poduzima.

 

Annemieke Waite smatra da se britanska vlada ipak probudila u posljednjih par godina, a znakom toga buđenja smatra objavljivanje brošure Putting the World Class into World Education.

 

Gill Clarke napomenula je da čelnici britanskih sveučilišnih ustanova na svojim putovanjima u inozemstvo moraju misliti i o tome što se radi na Harvardu, Yaleu, kineskim sveučilištima i drugdje u ne-europskom obrazovnom prostoru. Velika Britanija povezana je s Europom, ali mora promatrati i što se događa drugdje.

 

Kad je riječ o magistarskom studiju, valja spomenuti da u Velikoj Britaniji rasprave izaziva i mogućnost uvođenja integriranog magistarskog studija koji bi završavao neznatno drukčijim akademskim nazivom. (Jednogodišnji magistarski studij završava titulom Master of..., uz oznaku polja, a integrirani četverogodišnji studij završavao bi titulom  Master in..., uz oznaku polja.)

 

Neki smatraju da integrirani magistarski studij nije osobito dobra zamisao, jer one koje/koji ga završe dovodi do stupnja nezavisnosti u obavljanju profesije koji se zapravo već postiže na prvostupničkoj razini. Drugi pak smatraju da ovakav studij ipak daje više znanja i stručnosti. Koji će se standard prihvatiti u pojedinom području, na koncu zavisi i od vanjskih, strukovnih udruga. Primjerice, ustvrdi li udruga u polju kemije da diplomanti i diplomantice u tom polju moraju proći integrirano četverogodišnje školovanje, sveučilišta ne mogu u svezi s tim učiniti gotovo ništa.

 

Neville Morley ustvrdio je da su britanske vlade dosad sveučilište uglavnom povezivale s gospodarstvom i gospodarskim ciljevima, a ne sa širim društvenim temama i vizijama.

 

Politika prema sveučilištu sve se više zasniva na potpori izvrsnosti u znanstvenom smislu /research selectivity/.

 

Tzv. "novi sveučilišni sektor", tj. sveučilišta osnovana nakon 1992. godine, zapravo su naprednija u pogledu kvalitete nastave nego što je to slučaj na starijim sveučilištima. Njihova je prvenstvena uloga, naime, bila obrazovati, a ne znanstveno istraživati. I na njima je, naravno, bilo pojedinaca i pojedinki koji su postizali zapažene znanstvene rezultate i dobivali sredstva za znanstveni rad, ali ona su pristizala pojedinačnim osobama, a ne takvim sveučilištima u cjelini, tako da danas na njima znanstveni rad zaostaje.

 

Gill Clarke zaključuje da britanska vlada provodi kontradiktorne mjere u području visokog obrazovanja, jer da jednom rukom zapravo daje ono što drugom oduzima.

 

S jedne strane, tvrdi se da treba što kvalitetnije obrazovati što više studenata i studentica, s druge strane financiranje se sve više zasniva na znanstvenoj izvrsnosti.

 

Ustanove moraju dokazati da imaju studente i studentice koje/koji se bave istraživačkim radom, financiranje se zasniva i na broju znanstveno aktivnog /research active/, odnosno znanstveno izvrsnog osoblja.

 

Država sada daje manju subvenciju (približno 1200 britanskih funti manju) nego ranije, a inzistiranjem na znanstvenoj izvrsnosti postavlja sve više kriterije koje je potrebno ispuniti da bi se uopće dobilo financiranje.

 

Neka sveučilišta su stoga jednostavno prisiljena zatvarati pojedine odsjeke (to se dogodilo, primjerice, i u Bristolu i Exeteru, koji spadaju u tzv. "stara sveučilišta").

Sveučilišta, naime, kako je rečeno, dobivaju sve manje novca po broju upisanih studenata/studentica. Ako zaključe da u sljedećoj nacionalnoj provjeri kvalitete /R.A.E./ neće dobiti dovoljno visoke ocjene za znanstveni rad, odnosno znanstveno financiranje /research funding/, zaključuju da je jedino logično rješenje jednostavno zatvoriti pojedini odsjek.

 

Ana Ružička postavila je pitanje o suradnji Sveučilišta u Bristolu s europskim sveučilištima na ostvarivanju zajedničkih studijskih programa /joint study degrees/.

 

Neville Morley odgovorio je da su tek nedavno donesene promjene statuta koje omogućuju takve studije, te da dosad ostvarivanje zajedničkih studijskih programa jednostavno nije bilo moguće.

 

Kad se govori o mogućnosti zajedničkih studijskih programa, na Sveučilištu u Bristolu misli se na studije koji završavaju zajedničkom diplomom /joint degree/, a nikako na one koji završavaju dvostrukom diplomom /double degree/, jer iako znaju da se mogućnost odnosi na to da student/studentica dobiju dvije diplome, koje kao isprave imaju vrijednost u dvije zemlje i u njihovim različitim okolnostima, svejedno smatraju da je nepošteno i nepravedno za jedan studij efektivno ipak dobiti dvije diplome.

 

Annemieke Waite rekla je da osjeća stanovit pritisak na upravu Sveučilišta od akademske zajednice, koja bi rado pokrenula zajedničke studije. Misli da će u roku od približno dvije godine od sada takvih studiji doista i zaživjeti. Dosad je postojao tek jedan zajednički studij organiziran u Bristolu i obližnjem Bathu, ali je diplomu jedne godine dodjeljivao Bristol, a sljedeće godine Bath, dakle studij bi završavao jednom diplomom i to s jednog od dva sveučilišta koja su surađivala u ostvarivanju studija.

 

Ana Ružička obavijestila je nazočne da se zamisao zajedničkih studija u Hrvatskoj smatra vrlo važnom, i da postoji velik interes za njihovo organiziranje, jer se ondje osjeća da zemlja ne samo da nema dovoljno stručnjaka i stručnjakinja u pojedinim područjima, nego ni dovoljno studenata i studentica.

 

Neville Morley odgovorio je da mu se čini da je u kontintentalnoj Europi cijela zamisao mnogo više razvijena, da je oblikovana na visokoj, rektorskoj razini, te da je danas u nju na sveučilištima uključeno mnogo više ljudi nego u Velikoj Britaniji.

 

Kad je riječ o Bristolu, u akademskom dijelu sveučilišnog pogona, zamisao se javila i počela intenzivnije razmatrati tek ove godine, iako je osobe poput Annemieke Waite i drugih iz sveučilišnih ureda za međunarodnu suradnju propagiraju već duže vrijeme.

 

U posljednje vrijeme, nastavio je Morley, ljudima na sveučilištu čini se da im je ostavljeno nevjerojatno mnogo slobode i prostora da odluče što žele činiti. Gotovo da bi bilo lakše da im netko kaže što mogu ili ne mogu ostvariti.

 

S druge strane, na nedavnom skupu Europske udruge sveučilišta (EUA) u Glasgowu rečeno je da Bolonjski proces funkcionira najbolje kad se pravila ne nameću, nego kad su ustanove slobodne prilagoditi ih svojim vizijama i planovima.

 

Annemieke Waite ustvrdila je da su se u Hrvatskoj, čiju je situaciju dobro upoznala kroz europske suradne programe u kojim sudjeluje, zbog Bolonjskog procesa već dogodile velike pozitivne promjene. U Hrvatskoj su fakulteti bili i dijelom su to još uvijek pravne osobe, a sveučilišta nisu imala adekvatno centraliziranih usluga (ureda za međunarodnu suradnju, osiguranje kvalitete, razvitak znanstvenih istraživanja). Sve se ove ustanove sada javljaju ili su se javile u svezi s reformom, što smatra velikim napretkom. Zakonske promjene također idu u pravom smjeru: sveučilišta će se, primjerice, od 2006. godine financirati ukupnom svotom /lump sum/ dodjeljenom pojedinom sveučilištu, a ne više izravnom vezom Ministarstva i pojedinih fakulteta koje čine sveučilište. Sve se ove promjene odvijaju odjednom, što izaziva teškoće, ali su i koristi od ovakvog ubrzanog ritma također velike.

 

U nastavku rasprave, govorilo se o temi studentske pokretljivosti i aktualnim trendovima u tom području.

 

Razmjene koje se ostvaruju u okviru programa Erasmus spadaju u horizontalnu mobilnost. Ovoj se vrsti pokretljivosti posvećuje znatna pozornost. Novi ciklus Erasmusa dobit će tri puta veće financiranje nego što je to bilo do sada. Europska komisija želi da do 2010. u razmjene ostvarene kroz Erasmus prođe tri milijuna studenata i studentica (dosad ih je, od početka trajanja programa, ukupno razmijenjeno jedan milijun).

 

U Bristol su dosad dolazili studenti  i studentice koji su u kontinentalnoj Europi pohađali petogodišnje studije, a na razmjenu su dolazili u četvrtoj godini studija. Znatno je teže poslati studenta ili studenticu na razmjenu ako studiraju u programu trogodišnjeg trajanja. U tom se slučaju studenti i studentice boje propustiti makar i semestar nastave, strah ih je od zaostajanja za kolegama i kolegicama u matičnom programu, a teško im se i - nakon svladavanja početnih brucoških teškoća, već u trećem ili četvrtom semestru zaputiti negdje drugdje gdje će se ponovo susresti sa sličnim problemima prilagodbe.

 

Poteškoće bi mogla stvoriti i takozvana window mobility (ogledna pokretljivost, u kojoj zainteresirani studenti i studentice na kraći rok borave na nekom inozemnom sveučilištu, tek da bi se stekla načelna slika i iskustvo o tome kako je studirati drugdje). Ako, primjerice, Bristol bude slao jednoga studenta ili studenticu na suradno inozemno sveučilište na razdoblje od godinu dana, a s njega bude primao četiri studenta ili studentice u istom razdoblju, javlja se problem organizacije, odnosno potrebnih većih kapaciteta bristolskog ureda za međunarodnu suradnju.

 

U Nizozemskoj je odlučeno da je trogodišnje trajanje preddiplomskih studija prekratko da bi se na tom stupnju studija studentice i studenti mogli slati na razmjenu. Razmjene su stoga rezervirane za diplomsku razinu studija.

 

U Bristolu pak, na magistarskoj /Master's/ razini nemaju mogućnost pokretljivosti (zbog kratkog, jednogodišnjeg, trajanja studija). Pri organizaciji razmjena na ovoj razini stoga će se javiti poteškoće.

 

Timothy Jones smatra da bi se školovanje na preddiplomskom stupnju moglo organizirati i tako da traje četiri godine, od čega bi se jedna godina provodila na razmjeni u inozemstvu.

 

Annemieke Waite na sastancima s europskim kolegama i kolegicama zagovarala je takvu mogućnost, ali su je oni/one redom potpuno odbijali, pristajući isključivo na organizaciju preddiplomskog i diplomskog studija po načelu 3+2. Iako im je skrenuta pozornost na to da postoji i mogućnost organizacije studija po načelu 4+1, jednostavno je nisu htjeli/htjele niti razmatrati.

 

U Europi žele slati u inozemstvo što više studenata i studentica, na kraći rok, što je upravo ono što u Bristolu ne žele. U Europi također žele drastično smanjiti broj partnerskih ustanova. Umjesto da se studente i studentice šalje na mnogo suradnih ustanova, intencija je da svaka ustanova pronađe po jednu partnersku ustanovu u pojedinoj europskoj zemlji. To, međutim, u Bristolu vide kao ograničavanje akademskih sloboda. Nije, naime, zajamčeno da pojedino suradno sveučilište mora imati usporedive i dobre progame baš na svim odsjecima.

 

Neville Morley upozorio je da bi, u svrhu lakšeg odvijanja studentskih razmjena, valjalo uskladiti dužinu, kao i točan početak i završetak akademske godine na europskoj razini.

 

Velika prepreka "obveznoj pokretljivosti" /compulsory mobility/ o kojoj se razmišlja su i lingvističke barijere, ne samo za britanske studente i studentice. Općenito govoreći, malo je studenata i studentica koji mogu na odgovarajućoj razini pratiti nastavu na stranom jeziku u drugoj zemlji.

 

Annemieke Waite smatra da će se, ako bude uvedena obvezna pokretljivost, valjati uložiti mnogo u jezičnu pripremu osoba koje budu išle na razmjenu. Također smatra da su za razmjenu općenito povoljniji duži rokovi, da je razmjena u trajanju od godine dana bolje od one koja se odvija u jednom semestru ili u roku čak kraćem od toga. Tijekom duljeg boravka na razmjeni, studenti i studentice bolje svladaju jezik i prilagode se kulturi strane zemlje, a uz veću akademsku korist, u takvim je slučajevima veća i korist od osobnog sazrijevanja koje se boravkom u inozemstvu stječe.

 

Međutim, ako Europska komisija do 2010. godine želi u razmjenu uključiti tri milijuna studenata i studentica, jasno je da je jedan od načina za povećanje sadašnjeg broja osoba na razmjeni u skraćivanju roka boravka u inozemstvu. Može se čak dogoditi da razdoblje od tri mjeseca postane standardan rok za boravak na razmjeni.

 

Do sada se moglo samo jednom koristiti stipendije Erasmus. No sada se otvara mogućnost da osobe koje su već sudjelovale u programu Erasmus mogu ići na stipendiju i u okviru programa Erasmus Mundus.

 

Europska komisija želi što manje prepreka ostvarivanju pokretljivosti, što uključuje i one financijske naravi. Dosad se, međutim, pokazalo da više razmjenskih studenata i studentica dolazi iz imućnih obitelji.

 

Europska komisija također nastoji da se u programe ne šalju isti studenti i studentice.

 

Bojan Baletić upitao je postoji li mogućnost da se na Sveučilištu u Bristolu nastava pojedinih kolegija održava na stranom jeziku, primjerice francuskom?

 

Nevillea Morleya zanimalo je bi li to značilo da bi se, primjerice, i inženjerski kolegiji nudili na francuskom?

 

Bojan Baletić odgovorio je potvrdno i ustvrdio da se to (ponuda kolegija na engleskom) traži od hrvatskih sveučilišta.

 

Neville Morley smatra da za tako nešto na Sveučilištu u Bristolu ne postoje realni izgledi.

 

Ana Ružička objasnila je da na Sveučilište u Zagrebu, strani studenti i studentice dolaze na razmjenu u područjima povijesti, političkih znanosti, ekonomije i drugih društvenih znanosti, te da se javila zamisao da se stanovit broj kolegija u ovim područjima ponudi na engleskom jeziku.

 

Annemieke Waite naglasila je ponovno da je pri organizaciji razmjena potrebno voditi računa o tome da se postigne ravnoteža. Europski ured na Sveučilištu u Bristolu već je i sada, sa 250 studentskih razmjena godišnje, na rubu postojećih kapaciteta, kad bi se broj razmjena povećao na 500 ili 750, ne bi mogao adekvatno obavljati svoju zadaću.

Valja voditi računa i o tome za koji se tip pokretljivosti odlučiti (kraći ili duži boravak na razmjeni), jer to ima velik utjecaj i na prihvatnu ustanovu općenito.

 

Timothyu Jonesu iskustvo govori da sveučilištu u praksi efektivno ostaju na raspolaganju dva tromjesečna razdoblja godišnje u kojima može prihvaćati razmjenske studente i studentice. Pitanje je kako ih sve smjestiti u pojedine programe u tako kratkom razdoblju.

 

Neville Morley tvrdi da je, s motrišta osoba koje sudjeluju u nastavi, najnaporniji i najznačajniji prvi mjesec rada. To je vrijeme koje se provede u najintenzivnijem kontaktu sa studentima i studenticama. Tako da je, zapravo, praktički manje važno traje li nakon toga razmjena tri ili šest mjeseci.

 

Annemieke Waite ponovila je da se zalaže za duže razmjene, jer u njima vidi nemjerljivo veću korist za sve uključene u proces.

 

Neville Morley tvrdi da, u akademskom smislu, vidi veću korist od razmjene na diplomskoj /Master's/ razini, kad studenti i studentice već u većoj mjeri vladaju predmetom proučavanja. Ali, na toj se razini, kad je riječ o Sveučilištu u Bristolu, javljaju praktične poteškoće. Bristol može lako primati i uključivati strane studente i studentice u svoje programe na ovoj razini, ali ih teško može slati na razmjenu u inozemstvo u ograničenom - jednogodišnjem - razdoblju kojim raspolaže za organiziranje Master's studija.

 

Annemieke Waite ističe da uspješmo organiziranje studentske pokretljivosti pretpostavlja i povećanu pokretljivost nastavnog osoblja. Ne može se uspješno organizirati studentska pokretljivost bez pojačane koordinacije s inozemstvom, stalnih usporedbi studijskih programa, te studijskih posjeta suradnim ustanovama.

 

Neville Morley smatra da se jednostavno ne može imati suradnju samo s jednim sveučilištem u stranoj zemlji, odnosno suradnju sa svim njegovim studijskim programima. To jednostavno ne funkcionira. Suradni programi moraju, u najmanju ruku, imati približno slične zamisli o tome kako se u njihovu predmetu organizira studij i što znači njegova poduka, da se ni ne govori o raznim praktičnim aspektima organizacije suradnje.

 

U nastavku rasprave, povela se riječ o temi zapošljavanja diplomanata i diplomantica.

 

Neville Morley ponovio je da su britanske vlade uvijek naglašavale taj aspekt sveučilišnog obrazovanja.

 

Danas se puno govori i o kompetencijama koje diplomanti i diplomantice moraju ponijeti sa studija. Morley smatra da ni danas britanska sveučilišta ne proizvode diplomante i diplomantice bez odgovarajućih kompetencija, ali da je točno da ih sami diplomanti i diplomantice često ne znaju prepoznati. Nije riječ o tome da se organizira više "poduzetničkih" kolegija i programa, nego da studenti i studentice postanu svjesni vještina i sposobnosti koje sa studija nose.

 

Na spomenutom sastanku Europske udruge sveučilišta (EUA) u Glasgowu govorilo se protiv logike "mogućnosti zapošljavanja" /employability/ kao najvažnijeg rezultata studija, te naglašavali društveni i kulturni aspekti sveučilišnog obrazovanja. Gotovo bi se moglo reći da je glavni stav tog sastanka bio protiv "mogućnosti zapošljavanja" /"anti-employability agenda"/.

 

Mirko Petrić rekao je da razumije ovakav stav. Komentirajući usredotočenost britanske vlade na mogućnost zapošljavanja nakon studija, rekao je nadalje da bi se gotovo moglo reći da što neka vlada više inzistira na tome da se u nastavni plan mehanički uvedu sadržaji koji vode zapošljavanju, zapravo opada stvarna mogućnost zapošljavanja nakon studija.

 

Naveo je primjer svog kolege iz Velike Britanije koji je pohađao magistarski studij u području socijalnog rada. Taj studij nije bio usmjeren na stjecanje temeljnih znanja i vještina u području, nego je - "iz praktičnih razloga" i zbog inzistiranja na mogućnosti zaposlenja nakon studija - slijedio najvećim dijelom tada aktualne zakonske propise i prakse u Velikoj Britaniji. Nedugo nakon što su se diplomanti i diplomantice tog studija našli/-e na tržištu rada, posve su promijenjeni zakonski propisi. Naučeno na studiju nije im više gotovo ništa pomagalo, a fundamentalnih znanja u području nisu imali. Ovo je primjer kako kratkovidna usredotočenost na "konkretno" i na "zapošljavanje" može biti kontraproduktivna.

 

Drugi britanski stručnjak, iz područja koje spaja ekomomiju i sociologiju, Mirku Petriću u nedavnom je razgovoru spomenuo da se u Velikoj Britaniji, u zasad još malim krugovima stručnjaka i stručnjakinja, sve više govori o potrebi da visokoškolsko obrazovanje stvori temeljna znanja i razne vrste "pismenosti" /literacy/, koje kasnije omogućuju fleksibilnost pri obavljanju raznih vrsta poslova.

 

Mirko Petrić u tom je razgovoru odgovorio da u kontintentalnoj Europi, barem onom njezinom dijelu koji je pod utjecajem njemačkih obrazovnih doktrina, takav naglasak na fundamentalnim znanjima i izgradnji pismenosti osobe, postoji zapravo još od von Humboldta, a sada je pod pritiskom da se promijeni, i to u smjeru opisane "konkretnosti" za koju pojedini britanski stručnjaci sada kažu da nije dobra i da ju treba promijeniti.

 

Primjer studenata i studentica iz Hrvatske, koji u pojedinim područjima studija i na pojedinim kvalitetnim ustanovama visokog školstva stječu kvalitetna fundamentalna znanja, govori o prilog pristupu školovanju utemeljenom na fundamentalnim znanjima i "pismenostima" (kompetencijama). Problem u Hrvatskoj nije toliko u tome da se obrazovanje "konkretizira" i "oprimjeri" potrebama zapošljavanja, dakle da se smanji razina općih znanja koje tijekom studija valja svladati, nego u tome što diplomante i diplomantice s takvim znanjima tržište rada ne zna apsorbirati.

 

S obzirom na takvo stanje, na koncu se nažalost pokazuje da porezni obveznici i obveznice efektivno subvencioniraju proizvodnju visokoobrazovanih kadrova za izvoz u inozemstvo. Drugim riječima, postojećim sustavom - u onom dijelu u kojem je najkvalitetniji - država zapravo subvencionira "odljev mozgova".

 

Postojeće stanje potrebno je svakako mijenjati, ali valja dobro promisliti u kojem smjeru povesti i kako osmisliti promjenu. Financiranje sustava visokog školstva i povećanje njegove učinkovitosti svakako bi trebao biti jedan od prioriteta obrazovne reforme u Hrvatskoj. Valja vidjeti kako će tržište prihvatiti trogodišnje prvostupničke diplome, a područje u kojem Hrvatska ima izrazito slabe pokazatelje je cjeloživotno obrazovanje.

 

Mirko Petrić, s obzirom na to da predaje na odsjeku za dizajn, iz iskustva može reći da će u tom polju biti potražnje za diplomantima i diplomanticama trogodišnjih studija, jer mnogi danas rade u polju i bez završenih visokoškolskih kvalifikacija, odnosno kao nesvršeni studenti i studentice.

 

Kad je riječ o cjeloživotnom obrazovanju, sigurno je da će se tu javiti problem financiranja. Primjer koji bi bilo vrijedno razmotriti jest švedski model obrazovnih vouchera, odnosno model po kojem svaki građanin ili građanka imaju pravo na određeni broj semestara studija koje subvencionira država, ali ne moraju sve semestre iskoristiti u jednom vremenskom razdoblju. Ovakav model omogućuje da osoba, primjerice, iskoristi određeni broj semestara na dodiplomskom studiju, te da kasnije - i nakon dužeg  vremenskog razdoblja - iskoristi preostale semestre koje subvencionira država. Na ovaj se način potiče cjeloživotno obrazovanje. Rezultati koje postižu stariji studenti i studentice obično su iznimno dobri, a stvara se i navika stalnog usavršavanja, zbog koje netko - i kasnije, kad bude u boljim financijskim prilikama - može poželjeti samostalno financirati vlastito daljnje školovanje, svjestan/svjesna prednosti koje ono donosi na tržištu rada ili za osobni razvoj.

 

Annemieke Waite podsjetila je da u Velikoj Britaniji i Irskoj nema poteškoća pri zapošljavanju s trogodišnjim studijem, jer je toliko trajanje studija prije stjecanja Bachelor's Degree ionako tradicija. Međutim, pokazuje se da trogodišnji studij nije prepreka zapošljavanju ni u zemljama poput Litve i Letonije, a čini se da ni Turska sa zapošljavanjem nakon trogodišnjeg studija nema poteškoća.

 

Poteškoće drugdje je, čini se, nastaju zbog toga što ni sami studenti i studentice ne shvaćaju da završnost stečena trogodišnjim studijem također omogućuje zaposlenje. Nadalje, komunikacija između sveučilišta i poslodavaca nije dobra. Sveučilišta bi morala učiniti znatno više na informiranju poslodavaca i javnosti.

 

Neville Morley ponovio je da u Velikoj Britaniji ovakvih poteškoća nema, jer je ondje trogodišnji Bachelor's Degree oduvijek bio prihvaćen kao dovoljna kvalifikacija za zapošljavanje. U Velikoj Britaniji je, i u ovom pogledu, zapravo problematičan Master's Degree. On se ne vidi kao bitno poboljšanje radnih sposobnosti, nego kao priprema za znanstveno-istraživačku djelatnost i, s obzirom da je na toj razini mala financijska pomoć (za razliku od doktorskog studija), gotovo kao luksuz za one koje/koji si ga mogu priuštiti.

 

U Velikoj Britaniji se, također, o prvostupničkoj diplomi  /Bachelor's Degree/ ne razmišlja u smislu kompetencija i vještina. Gleda se samo ima li netko diplomu ili ne, te je li osoba bila dobar student/studentica (Honours status označava kvalitetu).

 

Annemieke Waite rekla je da takvo promatranje diplome svodi završnost na "komad papira", Neville Morley također je opisao sadašnji pristup diplomi kao nešto što se svodi na rečenicu "imam diplomu". Studenti i studentice s kojima je radio zasad uopće ne razmišljaju o vještinama i kompetencijama, na početku studija pogotovo uopće nema interesa za raspravom o ovakvim temama, možda negdje potkraj studija netko kaže "a-ha, pa i mi imamo tako nešto, zapravo nije loše to što smo naučili". Ipak, u Velikoj Britaniji studenti i studentice zasad su zainteresirani/-e uglavnom samo za ocjene, za dobru prolaznost, "kvalitetu diplome".

 

Annemieke Waite napomenula je da u Velikoj Britaniji, za razliku od kontinentalne Europe, postoji dobro razvijen nadzor kretanja studenata i studentica poslije diplomiranja, njihova zapošljavanja, reakcije tržišta na profile diplomanata i diplomantica koji nudi pojedino sveučilište. Stalni su posjeti ureda za profesionalnu orijentaciju /Career's Office/, a sveučilišta su dužna prikupljati i čuvati podatke o tome gdje se njihovi diplomanti i diplomantice zapošljavaju nakon studija.

 

Neville Morley ukazao je pak na to da podatke koje imaju sveučilišta valja promatrati sa stanovitom zadrškom, jer sveučilišta provode istraživanje o tome gdje su se diplomanti i diplomantice zaposlili godinu dana nakon što diplomiraju. Podaci dobiveni ovakvim istraživanjem ne odražavaju stoga stvarno stanje, jer se u Britaniji često diplomanti i diplomantice ne zapošljavaju odmah nakon diplome. Neki odu na duže putovanje, neki se na neko vrijeme zaposle u baru ili rade neki drugi posao koji nije povezan s diplomom. Uredi za profesionalnu orijentaciju i zapošljavanje prate što se dalje događa s bivšim studenticama i studentima, tako da su njihovi podaci mnogo vjerodostojniji. Sveučilišta bilježe samo ono što se s diplomantima i diplomanticama događa u kratkom razdoblju nakon diplome.

 

Pitanje je također koliko akademska kvaliteta studenata i studentica utječe na kasnije zapošljavanje. Sigurno je da je kvaliteta studija veća ondje gdje se studenti i studentice biraju na početku studija, odnosno ondje gdje postoji ograničen pristup studiranju. Kvaliteta diplomanata i diplomantica gotovo da ima više veze s ovim podatkom nego s kvalitetom rada nastavnika i nastavnica tijekom studija. O ovoj temi raspravljalo se također na nedavnom skupu Europske udruge sveučilišta (EUA) u Glasgowu. O tome treba li ograničavati upis i provoditi selekciju kvalitete na samom početku studija, mišljenja su bila podijeljena: većina nazočnih iz zemalja u kojima ne postoji selekcija, zalagali su se za njezino uvođenje, drugi su pak tvrdili da je to protivno duhu i poslanju sveučilišta.

 

Kad je riječ o promicanju Bolonjskog procesa i upoznatosti sveučilišnog osoblja s njegovim elementima, stanje nije ujednačeno. Osobe koje, poput Timothya Jonesa (Međunarodni ured) ili Annemieke Waite (Europski ured) rade u službama koje se bave transkriptima, suplementima diplomi i sličnim temama, kao i Gill Clarke iz Ureda za poboljšanje kvalitete nastave, općenito govoreći znaju o procesu više od akademskog osoblja.

 

Upoznatost akademskog osoblja s procesom zavisi zasad uglavnom od njihova osobnog interesa za teme povezane s njim, a dosad je najviše zabrinutosti bilo u raspravama o uvođenju integriranog četverogodišnjeg magistarskog studija.

 

Neville Morley smatra da je u prvom razdoblju upoznavanja s Bolonjskim procesom, koji je sada završen, za njega zainteresirano akademsko osoblje uglavnom identificiralo probleme, a da se sada sprema poduzeti nešto da se proces organizira.

 

Nije bilo organiziranog informiranja o procesu, osim što smo rekli "Bologna je ovdje, neće nestati, naviknite se na to."

 

Neville Morley napisao je o Bolonjskom procesu izvješće koje je poslano Senatu Sveučilišta u Bristolu.

 

Sljedeći korak bit će sveobuhvatnije informiranje svih o procesu, koje će se odvijati putem web sitea. Potrebno je utvrditi tko su osobe najviše zainteresirane za proces, tko će se u njega najviše uključiti. Mora se reći da većina akademskog osoblja dosad o procesu nije znala mnogo, a ako i jest, mislila je da ih se ne tiče previše i da na njih neće imati utjecaja. Stav s kojim se Bologni pristupalo bio je otprilike "pričekajte malo i to će proći". Sada uviđaju da neće biti tako i da Bologna neće tek tako nestati.

 

Broj dokumenata koji, posljednjih mjeseci, pristižu na sveučilište s vanjskih instanci je golem. U uredu za međunarodnu suradnju također osjećaju golem porast djelatnosi koje se od njih zahtijevaju. U posljednje vrijeme svi koji se bave ovim dokumentima i Bolonjskim procesom rade na rubu izdržljivosti, jer postojeći kapaciteti postaju premaleni da bi se moglo odgovoriti na niz novih zahtjeva koji se postavljaju.

 

Annemieke Waite rekla je da u Velikoj Britaniji, pri udruzi sveučilišta postoji organizacija /Europe Unit/ koja distribuira informacije o Bolonjskom procesu, ECTS-u i sličnim temama. Dosad, međutim, nije bilo sustavne formalne strategije na promicanju Bolonjskog procesa. U zemlji postoje pojedina područja u kojima postoje predani promicatelji i promicateljice Bologne, postoje pojedina sveučilišta (primjerice, Exeter), na kojima se o Bologni mnogo zna. Bit će, međutim, potreban organizirani napor da se ovakvo znanje proširi širom sveučilišnog sustava.

 

Bojana Baletića zanimalo je doznati je li u Bolonjsku preobrazbu Sveučilišta u Bristolu i drugdje u Velikoj Britaniji uključena i promjena nastavnih programa. Iz svega što je tijekom posjeta čuo, može zaključiti da se promjene koje Bolonjski proces podrazumijeva u Velikoj Britaniji svode uglavnom na pitanje eventualnog integriranog magistarskog studija u četverogodišnjem trajanju i uvođenje suplementa diplomi.

 

Neville Morley odgovorio je da promjena nastavnih programa nije predviđena. Bolonjski proces neće se zacijelo svesti na dvije točke koje je spomenuo Bojan Baletić, ali točno je da su upravo te dvije točke identificirane kao problemi.

 

Promjena je u ovom trenutku malo i stoga što se čini da se kontinentalna Europa pomiče prema onome što je Velika Britanija već ranije usvojila kao standardnu praksu. Primjerice, kad je riječ o osiguranju kvalitete, Velika Britanija se može smatrati primjernim modelom. Isto vrijedi i za usredotočenost na rezultate učenja /learning outcomes/ i mogućnost zapošljavanja nakon studija. Čak i kad je riječ o studentskoj zastupljenosti u upravnim tijelima sveučilišta, ona u Velikoj Britaniji već postoji. Stoga je točno reći da britanska sveučilišta u procesu prolaze manje promjene nego što je to drugdje slučaj, te da se postojeće promjene ne doživljavaju kao revolucionarne.

 

Annemieke Waite složila se s Nevillom Morleyom, ali ustvrdila da u Velikoj Britaniji postoji problem pokretljivosti, pogotovo nastavnog osoblja. Sve što bi ono trebalo učiniti jest prijaviti se za razmjenu i dobiti sigurno financiranje kroz program Erasmus, međutim to se jednostavno ne čini.

 

Neville Morley smatra da je pokretljivost nastavnog osoblja problematična, ne za pojedinačne nastavnike i nastavnice, nego za odsjeke na kojima rade. Nenazočnost pojedinih nastavnika i nastavnica, makar i na razmjerno kratko razdoblje od sedam dana, stvara financijske i organizacijske probleme odsjeku. Netko mora zauzeti mjesto tih osoba u nastavi, te također voditi organizacijske i administrativne poslove koji su im povjereni.

 

Mnogo bi se toga moglo učiniti na poboljšanju pokretljivosti nastavnog osoblja, međutim pri takvim pokušajima sveučilište bi se susrelo s još dva problema, ovaj put povezana ne samo s potrebama odsjeka, nego i individualnim potrebama nastavnika i nastavnica.

 

Važan razlog zbog kojega se nastavno osoblje rijetko odlučuje na europske razmjene jest i to što im konkurira mogućnost predavanja u SAD-u, ne samo zbog veće jezične i kulturalne kompatibilnosti, nego i stoga što se britanski znanstvenici i znanstvenice želje odmjeravati s najboljima u svojem području, a ti su često u SAD-u. Osim toga, ako se netko već odluči na odlazak s odsjeka na određeno vrijeme, radije će to vrijeme utrošiti na pisanje knjige ili znanstvenog članka, nego na predavanje. Provjere

znanstveno-istraživačkog rada /Research Assessment Exercise/ su nemilosrdne, pa se vrijeme radije ulaže u djelatnost koja osigurava opstanak u akademskoj profesiji.

 

Annemieke Waite zaključila je raspravu tvrdnjom da je - bez obzira na krajnji ishod promjena koje su u tijeku - Bolonjski proces postigao mnogo već i količinom rasprava o visokom školstvu koje je izazvao. To što smo u razmjerno kratkom razdoblju toliko naučili o strukturi visokog školstva u raznim zemljama, te razlikama u odnosu na svaku našu pojedinačnu situaciju, nezanemariv je rezultat, a zacijelo će ih biti još mnogo.

------------------------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

PRILOG 1

 

Beverly Poling: ORGANIZACIJA POKRETLJIVOSTI U BRISTOLU

 

Socrates i Erasmus u Velikoj Britaniji

 

▪ Programom Erasmus u njegovoj ukupnosti upravlja Europska komisija.

▪ U Velikoj Britaniji, međutim, programom upravlja UK Socrates Erasmus Council

   (UKSEC) www.erasmus.ac.uk

▪ Ustanove visokog školstva u Velikoj Britaniji kontaktiraju izravno s UKSEC-om i  

   od njega dobivaju financiranje.

▪  Same ustanove vrlo malo kontaktiraju s Europskom komisijom.

 

Studentska pokretljivost - tko je provodi u Velikoj Britaniji

 

▪ Na raznim britanskim sveučilištima postoje različiti načini organizacije

  pokretljivosti.

▪ U Bristolu se programima razmjene bavi uglavnom Europski ured, ali svaki odsjek

   uključen u Erasmus također ima Erasmus koordinatora-/-cu, koji dolaze iz redova

   nastavnog osoblja.

 

Temeljni brojčani podaci

 

▪ Sveučilište u Bristolu ima uspostavljene veze sa 146 ustanova unutar EU i

   Europskog obrazovnog  područja (EEA).

▪ Godišnje 250 studenata i studentica Sveučilišta u Bristolu odlazi na razmjenu u

   suradne ustanove u drugim europskim zemljama.

▪ Približno u 50% slučajeva je riječ os tudentima/studenticama stranih jezika.

▪ Na Sveučilište u Bristolu u razmjenu godišnje dođe 300 europskih studenata i

   studentica.

▪ Sveučilište u Bristolu četvrta je ustanova u Velikoj Britaniji po broju studenata i

  studentica poslanih na europske razmjene u okviru programa Erasmus.

 

Što obavlja Europski ured?

 

▪ Administraciju bilateralnih sporazuma između Sveučilišta u Bristolu i suradnih

  ustanova.

▪ Kontakti s UKSEC-om, što uključuje i slanje završnih izvješća na temelju kojih se

  dobiva financiranje.

▪ Preuzima odgovornost za sve ne-akademske poslove povezane sa slanjem studenata

   i studentica u inozemstvo i primanjem studenata i studentica u Bristol kroz Erasmus

  progam.

 

Što obavljaju odsjeci?

 

▪ Preuzimaju općenitu odgovornost odluke o tome s kojim se inozemnim odsjecima

  surađuje i koliki se broj studenata i studentica želi poslati na razmjenu.

▪ Vode brigu o tome da studenti i studentice koji idu na razmjenu odaberu prikladne

   kolegije i broj kredita koje oni donose.

▪ Raspravljaju o studijskim programima sa studentima i studenticama koji dolaze na

   razmjenu i registriraju ih za sudjelovanje u pojedinim kolegijima.

 

 

Kako obavljamo poslove povezane s bilateralnim ugovorima?

 

▪  Rujan - Europski ured šalje odsjecima popis aktualnih bilateralnih ugovora i traži

   od njih potvrdu takvih sporazuma za buduće akademske godine.

▪  Studeni - Europski ured izrađuje bilateralne sporazume, potpisuje ih i šalje na potpis

   suradnim ustanovama.

▪  Veljača - Svi se bilateralni sporazumi vraćaju u ured. Potvrđuje se broj mjesta u

   odsjecima koji su spremni primiti studente i studentice na razmjenu sljedeće

   akademske godine.

 

Kako postupamo sa studentima i studenticama koji dolaze na razmjenu?

/Prije njihova dolaska u Bristol/

 

▪ 1. travnja - prijave, sročeni ugovori o učenju, prijave za upis u knjižnicu te za

   nalaženje smještaja stavljaju se na web, da bi ih inozemni studenti i studentice

   mogli s njega preuzeti i vratiti ih potpisane nama.

   http://www.bris.ac.uk/internationalcentre/europe/erasmusin/apply

▪  Od travanja nadalje - pristigli formulari se šalju odsjecima na potvrdu da su

   prijavljeni student ili studentica prihvaćeni u pojedini studijski program.

▪  Kad Europski ured primi potvrdu odsjeka, i formalno prihvaća prijavljene studente i

   studentice, te ih registira u sustav Sveučilišta u Bristolu.

 

Kako postupamo sa studentima i studenticama koji dolaze na razmjenu?

/Nakon njihova dolaska u Bristol/

 

▪ Studenti i studentice koje stižu u rujnu sudjeluju u sajmu posvećenom

  organiziranom traženju smještaja.

▪ Studenti i studentice pristigle na razmjenu javljaju se Europskom uredu da bi se

   registirali na Sveučilištu u Bristolu. Dobivaju bristolsku e-mail adresu, te

   identifikacijsku i bibliotečnu iskaznicu.

▪ Studenti i studentice prijavljuju se i registriraju za pojedine kolegije na pojedinim

   odsjecima.

▪  Europski ured cijelu je godinu otvoren razmjenskim studentima i studenticama,

   savjetuje ih i informira.

▪ Uspostavlja se studentska skupina koja organizira društvene i kulturne događaje za

   studente i studentice na Erasmus razmjeni.

 

 

 

Kako postupamo sa studentima i studenticama koji odlaze na razmjenu?

/Prije odlaska na razmjenu/

 

▪ Pojedini odsjek sastavlja popis studenata i studentica koje žele studirati u

   inozemstvu i dodjeluje im mjesta za razmjenu.

▪ U ožujku akademske godine koja prethodi onoj u kojoj odlaze na razmjenu, studenti

   i studentice podnose formalnu prijavu Europskom uredu, kako bi znali kamo odlaze

   na razmjenu i u kolikom trajanju.

▪  U Europskom uredu organizira se sastanak s pojedinim studentima i studenticama,

    na kojemu ih se obavještava o sveučilištu na koje odlaze i o stipendiji koju će

   dobiti..

▪  Europski ured provodi politiku "otvorenih vrata", što znači da mu se studenti i

   studentice mogu uvijek obratiti ako imaju pitanja ili prolaze kroz teškoće.

 

/Poslije odlaska na razmjenu/

 

▪ Ustanova domaćin potpisuje potvrdu dolaznog formulara za pojedinog studenta ili

  studenticu. Student ili studentica nam vraćaju ovaj formular. Kad ga primimo,

  isplaćujemo prvi obrok stipendije.

▪ Drugi obrok isplaćujemo čim nas UKSEC obavijesti o tome koliki je odobreni iznos.

▪ Redovito održavamo kontakte sa studentima i studenticama, spremni za djelovanje

  čim se pojavi neki problem.

▪ Odsjeci vode brigu o tome da je studijski boravak studenta ili studentice

  zadovoljavajući i odgovorni su za prijepis ocjena po povrataku studenta ili

  studentice.

▪ Europski ured prikuplja povratne informacije od razmjenskih studenata i studentica

  o njihovu Erasmus boravku u Europi, te ih prosljeđuje UKSEC-u i budućim

  razmjenskim studentima i studenticama.

 

Što činimo u pogledu razmjene nastavnog osoblja?

 

▪ Na Sveučilištu u Bristolu vrlo je malo europskih razmjena nastavnog osoblja, iako ih Europski ured nastoji što više poticati.

▪ Nastavnici i nastavnice obavještavaju nas o svojim planovima, potpisuju potrebnu dokumentaciju i po povratku s razmjene traže pokrivanje troškova.

 

Budućnost studentske pokretljivosti

 

▪ Europska komisija predložila je novi, vrlo ambiciozni prijedlog za razdoblje 2007.- 2013., kojim se namjerava znatno povećati broj razmjenskih studenata i studentica.

▪ Pokretljivost u Velikoj Britaniji (iako ne u Bristolu) nažalost opada.

▪ Na studentsku pokretljivost u Velikoj Britaniji možda će utjecati veće cijene školarine i primjena Bolonjskog procesa.

 

-------------------------------------------------------------------------------------------------------

 

 

PRILOG 2

 

Tipovi studentske pokretljivosti

 

"Studentska pokretljivost" = kad student/studentica prate kolegije s najmanje dva različita sveučilišta ("virtualna pokretljivost" iznimka je od ovog pravila, a odnosi se na slučajeve kad se prati kolegije nuđene unutar istog sveučilišta).

 

1. Pokretljivost kod kuće /Mobility at Home/

1.1. Virtualna pokretljivost /Virtual Mobility/

1.2. Internacionalizacija kod kuće (postignuta pokretljivošću nastavnog osoblja)

/Internationalisation at home/

 

2. Fizička pokretljivost /Physical Mobility/

 

2.1. Horizontalna pokretljivost (u okviru pojedinog nastavnog plana)

/Horizontal Mobility/

--------------------------------------------------------------------------------------

2.1.1. Slobodna pokretljivost /Free Mobility/

(bez podrške razmjenskog programa - na vlastitu inicijativu studenta/studentice, u slobodnom vremenu ili vremenu za slobodno

studiranje)

 

2.1.1.1. Slobodna pokretljivost za kredite /Free Mobility for Credits/

 

2.1.1.2. Nepriznata slobodna pokretljivost /Unrecognised Free Mobility/

--------------------------------------------------------------------------------------

 

2.1.2. Programska pokretljivost /Programme Mobility/

(unutar pojedinog programa razmjene, mreže, sporazuma među ustanovama, uz upotrebu ECTS-a)

 

2.1.2.1. Obvezna programska pokretljivost /Compulsory Programme Mobility/

(obvezna pokretljivost unutar nastavnog plana)

 

2.1.2.2. Izborna programska pokretljivost (Erasmus tipa) /Optional Programme Mobility/

 

2.1.2.3. Ogledna pokretljivost /Window mobility/ (nastavni plan uključuje razdoblje boravka u inozemstvu u kojem se može steći 30 ECTS bodova, u dogovoru s odabranim suradnim ustanovama)

 

2.1.2.1.1. Obvezna pokretljivost unutar studija koji završava jednom diplomom

/Compulsory Programme Mobility with Single Diploma/

 

2.1.2.1.2. Obvezna pokretljivost koja završava zajedničkom ili višestrukim diplomama /Compulsory Programme Mobility with Joint or Multiple Diplomas/

-----------------------------------------------------------------------------------------

 

 

2.2. Vertikalna pokretljivost (nakon diplome)

 

2.2.a Akademski turizam /Academic Tourism/ (nakon što je formalna prijava odbijena)

 

2.2.1. Vertikalna pokretljivost s napredovanjem u stupnju /Vertical Mobility with Level Progression/ (B.A. > M.A., ili M.A. > Ph.D.)

 

2.2.1.1. Unutar iste discipline (vertikalna pokretljivost u svrhu specijalizacije)

/Vertical Mobility for Specialisation/

 

2.2.1.2. U drugoj disciplini (vertikalna pokretljivost za komplementarne studije)

/Vertical Mobility for Coplementary Studies/

 

------------------------------------------------------------------------------------------------

 

2.2.2. Vertikalna pokretljivost s ponavljanjem razine /Vertical Mobility with Level Repetition/ (B.A. > B.A., M.A.> M.A., Ph.D.> Ph.D.)

 

2.2.1.1. Unutar iste discipline  (vertikalna pokretljivost u svrhu ponavljanja /Vertical Mobility for Repetition/

 

2.2.1.2. U drugoj disciplini (vertikalna pokretljivost u svrhu preusmjeravanja)

/Vertical Mobility for Re-orientation/

 

 

 

PRILOG 3

 

 

Jo Strong: OSIGURANJE KVALITETE NA SVEUČILIŠTU U BRISTOLU

 

Sažetak glavnih crta internih procedura za osiguranje kvalitete na Sveučilištu u Bristolu

 

Godišnji pregled programa /Annual Programme Review - APR/

 

Svake godine pojedini odsjeci sakupljaju povratne informacije o dodiplomskim i poslijediplomskim programima koje nudi. Ove informacije potječu od vanjskih ispitivača /external examiners/, studenata i studentica, nastavnog osoblja i vanjskih organizacija. Uzimaju se u obzir individualne refleksije o programu, uz statističke podatke o studentskoj uspješnosti, broju diploma dodijeljenih u pojedinim klasama i sličnim temama. O svim se ovim elementima zatim raspravlja na sastancima odsjeka. Piše se sažeto izvješće o nalazima, u kojem se iznose pozitivni elementi programa, kao i mjere koje valja poduzeti da bi se on poboljšao. Odsjeci često grupiraju pojedine studijske programe i zajedno ih pregledavaju, uz usporedne elemente.

Izvješće: APR izvješća sastavljaju se iz bilježaka odgovarajućeg sastanka odsjeka, kojima se dodaje izvješće pročelnika o kvaliteti infrastrukture za učenje i poduku. Izvješća proučava fakultetski tim za osiguranje kvalitete.

Frekvencija: jednom godišnje.

Fakultetski timovi za osiguranje kvalitete /Faculty Quality Assurance Teams/

 

Područja djelovanja i zadaci:

 

▪ razmotriti i vrednovati mehanizme za nadzor kvalitete na pojedinim odsjecima, te održati akademske standarde nužne za postizanje ciljeva zacrtanih sveučilišnim, fakultetskim i odsječnim planovima

▪ komentirati u kojoj mjeri procedure koje primjenjuju pojedini odsjeci odgovaraju najboljoj praksi /best practice/ u području

▪ utvrditi što je dobra praksa /good practice/ u pogledu održanja akademskih standarda, te izaći s odgovarajućim prijedlozima Obrazovnom odboru /Education Committee/

▪ prirediti godišnje izvješće Obrazovnom odboru

 

Sažetak procedure:

 

Timovi se sastavljaju od malenih skupina nastavnog osoblja - po jedan tim za svaki od šest fakulteta. Ovi timovi stupaju u kontakt s odsjecima unutar svoga fakulteta (jednom godišnje), što uključuje i sastanke sa studentima i studenticama. Svake godine, na plenarnom se sastanku utvrđuju teme koje će istraživati svi timovi, uz one koje pokrivaju teme osiguranja kvalitete specifične za pojedini fakultet. Timovima pristižu brojne informacije, uključujući godišnja izvješća odsjeka /APR/ i izvješća vanjskih ispitivača. Uspostavljanje konsenzusa o tome što je dobra praksa i dijeljenje informacija o njoj, važan je dio rada fakultetskih timova.

Frekvencija: jednom godišnje.

 

Sveučilišni pregled odsjeka /University Departmental Review/

 

Glavne funkcije:

 

▪ uvjeriti sveučilište da njegove odsjeke odlikuje nastavna i znanstvena razina visoke kvalitete, te da odsjeci učinkovito djeluju s obzirom na broj nastavnog osoblja i financijski potrošak

▪ utvrditi primjere dobre prakse, područja u kojima je potrebno poboljšanje, te - ondje gdje je to potrebno - preporučiti da se odsjecima da primjerena podrška da bi mogli provesti potrebne promjene

▪ pomoći pojedinim odsjecima i sveučilištu u cjelini da se pripreme za vanjsku kontrolu

 

Sažetak procedure:

 

Odbor za pregled posjećuje odsjeke na dva dana, susreće se s nastavnim osobljem i studentima/-icama, te pregledava niz dokumenata. Odbor vodi Pro-Vice-Chancellor, a on uključuje i dva vanjska člana (iz akademskog svijeta i/ili industrije). Odbor sastavlja izvješće i dostavlja ga Odboru dekana /Committee of Deans/, dekanu fakulteta na kojemu se odsjek nalazi /Dean of the Faculty/, te pročelniku odsjeka /Head of Department/. Na temelju izvješća očekuje se djelovanje. Devet mjeseci nakon podnošenja sveučilišnog izvješća, odsjek se očituje s podacima o napretku u odnosu na prethodno stanje.

Frekvencija: svakih pet do šest godina.

-------------------------------------------------------------------------------------------------

 

SVEUČILIŠTE U BRISTOLU

 

Sudionici u procesu internog osiguranja kvalitete

 

 

Vice-Chancellor

(predsjedava Senatom)

 

Senat

 

Sveučilišni odbor za planiranje i resurse /University Planning & Resources Committee/ (sveučilišni odbor za akademsko planiranje)

 

Obrazovni odbor /Education Committee/ (glavno tijelo za osiguranje kvalitete u učenju i poduci)

 

Pro-Vice-Chancellor

(predsjedava Obrazovnim odborom)

 

Podskupine koje šalju izvješća Obrazovnom odboru

 

Radne skupine dekana dodiplomskih i diplomskih studija

/Working Groups of Undergraduate and Graduate Deans/

(odgovorne za primjenu strategija)

 

Plenarna skupine timova za osiguranje kvalitete na fakultetima

/Plenary Group of Faculty Quality Assurance Teams/

(odgovorna za nadzor i poboljšanje kvalitete)

 

Skupina za nove programe

/New Programmes Group/

(odgovorna za odobravanje novih programa/znatnije revizije starih programa)

 

Skupina za pregled programa

/Programme Review Group/

(sastavlja se za dubinsko "snimanje" pojedinog programa)

 

Skupina za nadzor prijema studenata/studentica

/Admissions Monitoring Group/

 

Savjetodavna skupina za ispite

/Examinations Consultative Group/

 

Skupina za strategije povećanja sudjelovanja

/Participation Srategy Group/

 

-------------------------------------------------------------------------------------------------------

 

Na webu dostupni dokumenti s detaljima procesa osiguranja kvalitete na Sveučilištu u Bristolu (na engleskom jeziku)

 

1. Sažetak glavnih elemenata internih sveučilišnih procedura za osiguranje kvalitete

http://www.bris.ac.uk/tsu/int_quality/summaryqa.doc

 

2. Dijagram s prikazom okvira organizacije osiguranja kvalitete na Sveučilištu u Bristolu

http://www.bris.ac.uk/tsu/int_quality/qaframe03.doc

 

3. Smjernice za vanjsko ispitivanje studijskih programa

http://www.bris.ac.uk/tsu/int_quality/exexs/exexguide.html

4. Bilješke uz smjernice za godišnji pregled programa

http://www.bris.ac.uk/tsu/int_quality/progreview/aprguide.html

 

5. Smjernice za fakultetske timove za osiguranje kvalitete

http://www.bris.ac.uk/tsu/groups/fqat.html

 

6. Smjernice za pregled odsjeka

http://www.bris.ac.uk/tsu/int_quality/deptreviews/deptrevguide.html

 

7. Procedure za predlaganje programa/pojedinačnih kolegija

http://www.bris.ac.uk/tsu/int_quality/newprogs/2005/procedures.html

 

8. Dijagram s prikazom procesa predlaganja programa/pojedinačnih kolegija

http://www.bris.ac.uk/tsu/int_quality/newprogs/2005/procedures.pdf

 

9. Bilješke uz smjernice za popunjavanje specifikacije programa (plus neispunjeni formular)

http://www.bris.ac.uk/tsu/int_quality/progspecs/