Iako većina Botterijevih slika prikazuje osamljene i sjetne vedute usnuloga grada u svitanja i sutone s dozom sjete za prolaznošću, na pojedinim formatima pojavljuje se i čovjek. To su posljednji boemi grada i klasične dame, ali i obični prolaznici zatečeni u vremenu i prostoru.

Kada se Pariz predstavlja kistom istinskoga likovnog znalca na njegovim slikama izranjaju prepoznatljive vedute grada na Seni okupane svjetlom. Djela Josipa Botterija Dinija (1943.) 'Iz pariških ciklusa' nastala u posljednjih tridesetak godina za vrijeme njegovih povremenih boravka u francuskoj metropoli slikana su upravo tako - svjetlom. Radi se o izložbi pedesetak crteža i slika u različitim tehnikama, od tinte i tuša preko pastela i akvarela do akrilika i ulja na platnu i drvu, predstavljenoj u Francuskom institutu u Zagrebu, a u okviru manifestacije Dani frankofonije. Na prikazima Botteri u različita godišnja doba te doba dana bilježi predjele Pariza ovjenčane u književnim i likovnim djelima mnogih stvaratelja koji su u tom svjetskom umjetničkom središtu svoja djela odmjeravali s najvećima. Tu su Montmartre sa crkvom sv. Srca, Francuska akademija, mostovi na Seini i katedrala Notre Dame, pročelja i portali, rozete i oltari, biblijske teme Apokalipse, Pieta, Velikog Petka, te trg Bastilje, ulica sv. Lazara itd. Mnoga od tih djela prvi put su prikazana javnosti.
Iako većina Botterijevih slika prikazuje osamljene i sjetne vedute usnuloga grada u svitanja i sutone s dozom sjete za prolaznošću, na pojedinim formatima pojavljuje se i čovjek. To su posljednji boemi grada i klasične dame, ali i obični prolaznici zatečeni u vremenu i prostoru. Svi oni čine sudbinski koloplet zbivanja grada u trajanju, neprekinuti tijek života i njegove neprestane mijene. Ritam mostova na Seni s okružjem povijesnih zgrada čini nedjeljivu cjelinu koja se ponavlja s izmjeničnim razmacima iz slike u sliku. Mostovi koji spajaju i razdvajaju, nastaju i nestaju u vidokrugu oka i sjećanja pojavljuju se kao simboli dvoznačnih spona odlazaka i povrataka. Umjetnik se tom izložbom pita: Što je to u Parizu tako zamamno da mu se čovjek želi ponovno vratiti ispijajući u njemu svu ljepotu postojanja?

Botteri je svoj likovni rad odavno približio strujanjima kolorističkog ekspresionizma i njegova pobornika Chaima Soutinea koji živu paletu sapinje crnom mrežom linija. Njegovo štafelajno stvaralaštvo jednako je onom brojnih vitraja koje je izradio za svjetovne i sakralne objekte povezujući obojena stakalca olovnim oksidom. Upravo rozete gotičkih crkava i njihovi prozori oslikani na taj način bili su nadahnuće Botteriju što ih u čitavu likovnom opusu preispituje u svakom novom djelu. Kada u različito doba dana svjetlost prodire kroz crkvene otvore tada ono preslikava staklenu sliku u njezinoj unutrašnjosti. Tako se na podu i zidovima crkve motivi udvostručuju od vjernog prikaza, preko deformacije do apstrakcije. Upravo neprepoznatljivost teme odlikuje Botterijevu ekspresiju kada je očaranost pojavnošću i duhovnošću izmaknula prepoznatljivoj kontroli i raspršila se u vatrometu boja iz tube. Na njegovim se formatima neobuzdano oslobađa sva energija dana na izmaku, da bi u nova svitanja izmaglice zasićene vodenom parom grada na rijeci približio Vidovićevskom doživljaju venecijanskih laguna. Tako se načini rada svjetlo-tama i zamagljenja spajaju u iskazu jednog umjetnika koji duboko proživljava mijene koje ga okružuju iskazujući svu raznolikost ritma života. Izložba ujedno označava presjek tri desetljeća Botterijeva stvaralaštva. Njome umjetnik pokazuje da ne odustaje od šarenila stakalaca nalik kaleidoskopu koji uvijek iznova spaja u nove i jedinstvene prizore nad čijom aurom bdi božansko svjetlo kao smjernica i putokaz u potrazi za smislom i istinom. Ne zasljepljuje slikara blještavilo velegrada već veličanstvenost i snaga lazareta, kapelica i raspela kojima se uvijek iznova divi. Posvećuje i hommage Chagallu slikajući autoportret na splitskom Peristilu kao svojevrstan potpis izložbi koja nosi njegov osebujan pečat s otklonom u deformaciji.

Vlasta TOLIĆ